(Eisenach, 21.3. 1685 – Leipzig, 28. 7. 1750)
Double concerto for two violins in D minor
Nekoliko crtica iz biografije
(ili…o liku)
Johann Sebastian je osmo dijete Marie Elizabeth i Johanna Ambrozija Bacha. Osim oca, od kojeg je dobio prvu muzičku poduku, u obitelji Bach muzikom su se već bavili pradjed, djed, trojica braće, brojni rođaci, stričevi i ujaci. Nakon smrti majke, a godinu dana kasnije i oca, brigu o desetogodišnjem Johannu preuzeo je najstariji brat - Johann Christian - učenik već tada glasovitog Pachelbela.
Od brata je učio čembalo (i taj neki "keyboard instrument" koji mu je bio na raspolaganju), orgulje i kompoziciju. Kao pripadnik Luteranske crkve, rano je došao u doticaj sa koralima (himnama) samog Martina Luthera koje je proučavao, obrađivao, prepravljao i na koncu izvodio. Od kopiranja "zabranjenih" rukopisa, uglavnom pod mjesečinom, vid mu je vrlo rano oslabio.
Svoj prvi veći posao dobio je kao orguljaš, a kasnije kompozitor u Arnstadtu, gdje je izvedena i njegova prva kantata. Kako se buntovni Sebastian nije baš najbolje slagao sa poslodavcima, angažman je potrajao svega 3 godine, pa je (nakon nekoliko gradova i nešto poslova kraćeg vijeka) preselio u Weimar. Iako je sad već bio poznat kao najbolji orguljaš, ni tu nije bio zadovoljan, te prihvaća ponudu da bude kapelan u Köthenu. Weimarskom grofu se to nikako nije svidjelo, pa je Bach zbog kršenja ugovora prosjedio mjesec dana u zatvoru. Nakon izlaska iz zatvora sa obitelji seli u Köthen. Odlaskom iz Weimara završeno je Bachovo zlatno orguljaško doba i on se posvećuje kompozicijama za čembalo i orkestar.
Do sada (1723.) je već pokopao prvu ženu Mariu Barbaru, oženio Annu Magdalenu i uzdržavao nekoliko djece, sto će ga natjerati da opet potraži bolje plaćen posao.
Slučaj je htio da se u Leipzigu otvori pozicija muzičkog direktora u crkvi Sv. Tome i učitelja u pridruženoj školi.
Nastao je problem oko "audicije" pošto Bach nikada nigdje nije diplomirao i nije imao "papire".
Umjesto ocjena i priznanja sa uvaženih institucija, on je poslao svoj rad. Uz nešto kantata i Johannes Passion, za tu prigodu kompletirao je prvu knjigu preludija i fuga Das Wolltemperierte Klavier (nek se nađe). Koliko je oratorij bio veličanstven, toliko je zbirka preludija i fuga bila svojevrstan šok. Naime, iako je temperirani sistem već bio usvojen (da podsjetim, oktava je podijeljena na 12 međusobno "jednako udaljenih" tonova), novi tonaliteti su postojali samo teoretski, a kompozitori su i dalje uglavnom koristili one do 3 predznaka. Bach je predstavio preludij i fugu u svakom od ukupno 24, sada ravnopravna, tonaliteta.
Dobio je posao, te ostao živjeti i raditi u Leipzigu.
Njegove obaveze uključivale su komponiranje nove kantate za svaku nedjelju (trebalo je napisati kompoziciju, fizički ispisati dionicu za svaki instrument, sve to uvježbati i na kraju izvesti na nivou koji je bio dostojan Božjih ušiju), pedagoški rad ( koji je počinjao ranom zorom, kada je dječake u internatu odvodio na jutarnju molitvu, a kasnije u učionice) i obiteljske obaveze, budući da je bio otac dvadesetoro djece (da, 20! ) od kojih je jedanaestero pre- odnosno po-živjelo.
Red ili kaos?
(ili…o djelu)
Mjerodavni vole reći da Bach u muzici predstavlja isto što i Newton u znanosti. Vezu između ova dva sistema, na neki način "gravitaciju u muzici" ili ideju da se zapravo radi o jednoj univerzalnoj shemi u kojoj je muzika tek imitacija prirodnog poretka, kasnije će elaborirati nama manje poznati bečki muzičar H. Schenker (Schönbergov protivnik i "trn u oku").
Bachov poriv za traženjem istine u muzici, rezultirat ce do tada neupotrjebljenim harmonijskim slogovima i u najmanju ruku intrigantnim kontrapunktom. Reakcije na njegova djela bile su oprečne: "neprijatno, bombastično, smušeno i mračno" dolazilo je s jedne strane, a "novo, izražajno, snažno i prelijepo" s druge.
Koje god forme da se dohvatio, dovodio ju je do savršenstva.
Spomenut ću samo neka djela koja danas krase police ljubitelja klasične glazbe:
Die Kunst der Fuge, Goldberg varijacije, suite za violončelo, partite za violinu, engleske i francuske suite, partite i invencije za klavir, oratoriji, Misa u h- molu, Muka po Mateju, Muka po Ivanu, kantate - jedna od najpoznatijih je ona o kavi, toccate i fuge, toccate bez fuga, preludiji i fuge, koncerti za sve moguće instrumente koji su valjda tada postojali, Branderburški koncerti...itd...itd...itd...
"Music is a mixed mathematical science that concerns the origins, attributes, and distinction of sound, out of which a cultivated and lovely melody and harmony are made, so that God is honored and praised but mankind is moved to devotion, virtue, joy, and sorrow"
Bach funkcionira u bilo kojoj obradi bez obzira da li se radi o dopisanoj melodiji koju danas znamo kao Ave Maria (pratnja je zapravo njegov preludij) ili kvazi pop verziji neke od kompozicija.
Veliki kompozitori su poznavali Bachov opus i većina je u njemu vidjela svojevrstan muzički uzor. Iako je Bachov glavni ambasador bio njegov sin C. P. E. Bach - kompozitor, jedan od začetnika klasičnog stila i autor traktata o “pravilnom sviranju klavira“, što je Bach stigao u koncertne dvorane imamo zahvaliti tek Felixu Mendelssohnu. Mendelssohn je bio jedan od rijetkih kompozitora koji nije "krpao kraj s krajem" ili "skapavao od gladi", već je potekao iz ugledne i bogate obitelji koja je u dnevnom boravku obiteljske kuće imala za običaj organizirati orkestarske koncerte. Felix je intenzivno proučavao Bachova djela, od onih najranijih, sakupljenih u zbirku kompozicija za orgulje različitih autora, sve do posljednjih skica. Postoji anegdota da je Bachova obitelj nakon njegove smrti nešto rukopisa i črčkarija prodala lokalnom mesaru, da bi ovaj imao u što zamatati meso, pa je Felix u potrazi za genijem obilazio i Lajpciške mesnice...no istu nisam provjeravala.
U svakom slučaju, Mendelssohn je osim konverzijom na Krsćanstvo, istupio koncertnom izvedbom Muke po Mateju.
Prvi susret s Bachovom muzikom je za mnoge vezan za muzičku školu, gdje nažalost često kao da odzvanjaju riječi najžešćih bachovih kritičara - to ti je "polifonija", "to je teško", "komplicirano", neznamnijasta...
Koliko mogu biti polifono-komplicirane, kompleksne i neizvedive male kompozicije iz zbirke Anne Magdalene Bach, koju sačinjavaju uglavnom djela Bachovih učenika i sinova (jedan od njih je tada imao tek 10 godina)...ostavljam otvoreno...
Ovaj veliki umjetnik, “the lawmaker of genuine harmony“ ili Otac muzike, simboličnog rođendana na prvi dan proljeća, za sebe je skromno govorio da samo radi svoj posao:
"I was obliged to work hard. Whoever is equally industrious will succeed just as well."
Umjesto zaključka
Bernstein & Gould
Jedno od pitanja na ispitu mog book-providera (BP) bilo je vezano za posljednji klip. Surov sistem očekuje od budućeg muzičara da na osnovu jedne stranice iz bilo kog dijela kompozicije, prepozna o kojem se djelu i autoru radi. Moj provajder je za ovaj insert "objasnio" da je u pitanju Rachmanjinov i dan danas se crveni zbog vlastite brzopletosti.
Srećom, komisija je spomenute "argumente" pronašla i kod Bacha (oko 1:40) i na spomenutom mjestu kod Rachmanjinova, sto je u rezultiralo time da je BP ipak postao Dr. BP, a nama ostavilo da razmišljamo da li je Rachmanjinov bio plagijator ili je Bach bio samo još jedan čovjek ispred svog vremena.
Literatura
Detaljnije možete čitati u bilo kojoj muzičkoj enciklopediji, a ja toplo preporučam dvije izvrsne knjige iz kojih sam povadila nešto citata:
D. Dubal: Essential Canon of Classical Music (Dubal predaje tzv. evening classes - uglavnom za amatere - na Julliardu i vodi nekoliko muzičkih emisija na lokalnom radiju, a u ovoj knjizi nudi pitak i zanimljiv sažetak o vodećim kompozitorima i njihovim djelima)
C. Wolff: J. S. Bach - The Learned Musician (Ovo je malo kompliciranije štivo i koristi se kao udžbenik u nekim muzičkim školama...ali je vrlo jasno koncipirano tako da se turbo-stručni odlomci mogu lako preskočiti)