Petak - 2. dan
Probudile smo se u prvo parisko jutro i pojele dinju koju smo kupile prethodnog dana. Francuske dinje su milostive prema nepcima i jeziku, i treba im dati medalju narandzastog srca. Proverila sam bila mapu prethodne veceri i Rue Montorgeuil, pesacka zona za sladokusce, je blizu; idemo da vidimo sta se moze naci. Proslo je 10 kad smo izasle. Ono sto je izgledalo juce da je posledica normalnog radnog vremena tj. zatvaranja, potvrdilo se izjutra kao ono sto svi, ali bukvalno svi kazu o Parizu: u avgustu je pola grada zatvoreno jer Parizani idu na zasluzeni odmor. Reci da smo bile razocarane je pogresno. Reci da nam je bilo hladno je tacno, ali da smo bile razocarane - to je pogresno. Kad smo izasle na ulice Pariza, siroke u tom nasem Prvom arondismanu sa semaforima koji su redovno menjali svetla, bilo je to kao kad je Tom Cruise izasao na ulice Menhetna u filmu Vanilla Sky. Mr. Cruise je covek koji je mnogo, ali stvarno mnogo postigao na trcanje, i u Njujorku se uvek nadje neko ko pobedi apsolutno sve jer to je americki a narocito njujorski nacin, ali to su sve filmovi tj. izmisljanje. U realnosti kad izadjes na puste ulice ne samo da ti se slomi srce nego ti dodje da svisnes od zalosti. Drzale smo se za ruke i sledile mapu, plus su dobri Parizani postavili i table koje su upucivale na Rue Montorgeuil pre nego sto su spustili metalne zaluzine preko vrata i izloga bezbrojnih radnji i restorana, i nestali, ali to nam nista nije pomoglo. Ne samo sto sam ja zapamtila sve u belom, ni dete nije ovako zamisljalo Pariz, i sad kad smo vec tu, voljne da probamo da sve to preokrenemo u ljubav i mog i njenog zivota - Pariza nema! Sklona brigama kakva jesam, nije mi dugo trebalo da zamislim kako bi samo jos trebale da se pojave neke skitacke bande razularenih ljudskih elemenata koji bas na takve okolnosti cekaju - puste ulice - pa da ovo postane Apokalipsa a ne putovanje na kome nam pola sveta zavidi, i stegla sam malu ruku divljacki. Klinka je zaustila da se pozali, ali se predomislila. Mapa mi nicemu nije sluzila, nisam ni imala slobodnu ruku za nju.
Lutale smo pustim ulicama i osecaj teskobe je postajao sve tezi, i u srcu i u nogama. Odjednom se pojavilo neko zeleno brdasce, i pred njim ogromna, goticka crkva. Nije valjda...? Nije. St. Eustache je crkva iz 16-og veka pred koju je neko mastovit i sa humanistickim inklinacijama smestio glavu Bude od kamena, i kraj nje jednu ruku na koju se glava blago oslanjala, sto je skupa sa pozadinom impozantne crkve stvaralo zaista prekrasnu sliku. Jedino sto su se na tu ruku i glavu verali turisti kao majmuni na letovanju, i slikali se, slikali, i slikali, i slikali, i opet slikali, pa jos jednom. I tako su se slikali. I to svuda pise - kad Parizani odu u avgustu ostave Pariz turistima. Zaboravilo je da mi lakne pri susretu sa ljudima; smrkla sam se kao da su mi upravo bili potvrdjeni najgori strahovi - kraj sveta je tu. Osoba koja se dosetila da pred hriscansku bogomolju smesti istocnjackog nasmesenog Boga je verovatno drugacije zamisljala efekat svoje ingenioznosti. Pa zar se niko nije setio da samo sedne i gleda. Cak su u polukrugu oko crkve i njenog postovanog gosta napravili kamene stepenice, bila je tu i neka voda, fontana i slicno, da ljudi imaju gde da sednu i dive se. Stajalo se u redovima da se uzveru na ruku, a oni vestiji i na glavu Bude.
Vukla sam dete i nisam mogla vise da gledam, pa tako ne znam ni kuda smo isle. I ne gledajuci naletele smo na Rue Montorgueil. Tu sam otisla u drugu krajnost i raznezila se nad kroasanima (koje inace ne volim narocito), bagetima, krofnama i dinjama, a narocito nad svim onim Parizanima koji nisu napustili grad, vec su od ranog jutra bili iza tezgi i nudili svima koji prodju sveze produkte svoje kulturne bastine. Kad smo naisle na radnjicu sa imenom ‘Casa della Pasta' i u njoj pripremljene italijanske gastronomske perverzije, izljubile smo se od srece. I ovde su mnoga mesta bila zabravljena, ali je vecina bila otvorena kao da je sve najnormalnije, ljudi na ulici su izgledali kao da se ni mrtvi ne bi popeli na glavu Bude, a na skuterima su prolazili zgodni mladici i lepe devojke koji su potvrdili iznova da je svet pun ljubavi. Ovo je ipak Pariz, odahnule smo.
Posle smo resile da opet prosetamo kroz Luvr. Brzo smo se predomislile kad smo ispred njega videle trista hiljada ljudi od milion turista koji su verovatno u tom trenutku boravili u Parizu. Skrenule smo u Rue de Rivoli, i pod njenim kolonadama se strpljivo gurale kraj radnjica sa suvenirima jer je tu negde bila jedna vazna adresa. ‘Angelina'. Salon de thé poznat vec decenijama i van Pariza je bio visoko preporucen od strane jedne osobe koja je fascinantna izelica. Ona je debela, sto je i normalno za nekoga kome je hrana takva strast, ali vecina debelih ljudi, a i mnogi mrsavi, predstavljaju vrlo ruznu sliku u aktu konzumiranja hrane. Ova debeljuca je izuzetak. Nikada nisam videla medju odraslima nekoga ko tako glatko jede, kao da klizi po najfinijem ledu, pravo iz cinije sa sampanjcem i kavijarom u njena zeljna usta. Hrana je njena umetnost, i kad ona nesto preporuci onda to treba probati. Kod ‘Angeline' ceka najbolja tecna cokolada koju je ona probala, ikada, i koju je greh zvati ‘vruca' jer niti je vrela niti sluzi za znojenje, vec je prosto rastopljena do savrsenstva. Nadale smo se, molile zastitnike izelica da je sa takvom lokacijom i rojevima turista u blizini ‘Angelina' otvorena i u avgustu. Imale smo srece.
Ono sto je spreda izlozeno nas je bacilo u duboko uzdisanje. Smestili su nas po starinskom sistemu koji u ‘Angelini' vlada vec vise od jednog veka: jedan gospodin nas je odveo do stola, drugi je uzeo nasu narudzbinu, treci nas je posluzio. Protokol i dekorum imaju savrsenog smisla. Otvorena pocetkom 20-og veka kada su salons de thé procvetali sirom Evrope, one dekadentne, sa dekorom iz belle epoque fino negovanim do danas - masivna ogledala, pastoralne scene oslikane po zidovima i plafonu, detalji u gipsu ofarbani zlatnom bojom - ovo je institucija gde i Parizani dolaze na rucak i poslastice. Ispred, iza i pored nas su gosce i poneki gost narucivali bœf tartar, koji ja poznajem po imenu tatarski biftek, i odjednom su me preplavile uspomene. Objasnila sam klinki da nas je Jasnin tata vodio na Adu jednog davnog leta kad nam je bilo 16 godina, i mi smo odvazno - jer takve smo klinke bile tada - probale to zivo meso koje su Tatari drzali pod sedlima, jahali, jahali dok su ubijali sve sto zivi jer sto da zivi kad se moze ubiti tako lako, pa tu i tamo sjahali i s nogu pojeli nesto mrtvo ali zivo, nekuvano. Nije se imalo vremena, takav im je bio zivotni stil. Fascinantno, zar ne? Zgrozila se ali bas je zanimalo da li je ukusno. Parizani i turisti izgleda misle da jeste, pratila je pomno oko nas. Ja sam zapamtila da je bilo ukusno. Mozda ce probati nekom drugom prilikom, odlucila je. Nakon bifteka doneli bi im na ogromnom srebrnom posluzavniku po jedan primerak od slatke ponude, koji su zaista bili divota samo za gledati, i oni bi pitali za preporuku i objasnjenje, ili samo pokazali prstom sta zele. Nasa cokolada je stigla u jednom bokalu pristojne velicine, i uz njega isto tako pristojna cinija puna slaga. Upozorila sam klinku da ne stavlja puno, on cak uopste nije potreban, ubedjena sam, ali nije mogla da mu odoli. Mene je samo cokolada interesovala. Probale smo u istom trenutku, to nam je tradicija. Zamamno, prefinjeno, mocno, kompleksno, euforicno, fantazma-i-slicno.. to su prihvatljivi pridevi kad nema boljih. Sa slagom klinka nije stigla ni do pola solje. Ja sam popila celu i dosula jos malo misleci da se mozda u bokalu krije savrseni pridev koji ce mi skliznuti s jezika pravo u srce, jer ovo nije culno iskustvo; cokolada topla, tecna i mazna kao ova se voli.
Nakon ‘Angeline' bila sam jako dobre volje. Tako velikodusna, rekla sam klinki da cemo nastaviti ulicom do Place de la Concorde, videti Obelisk i monumentalne statue oko njega, pa krenuti dalje uz najcuveniju ulicu u Parizu: Champs d"Elysées, tj. Jelisejska polja, sto je u prevodu onako kako smrtnici zamisljaju raj vec vekovima: shopping & showing off. Tu ce biti onih skupih radnji koje bi ona volela da vidi. Uz to, tu se nalazi jedna od najstarijih parfimerijskih radnji u Parizu, koju je la Maison Guerlain otvorila 1914. kao svoju drugu lokaciju, u centru zbivanja sveta. Ne znam sta da ocekujem, ali zamisljam je kao mesto gde istorija i estetika poziraju jedna drugoj, i sve lepo mirise. Mnogo se obradovala. Guzva je postajala sve gusca kako smo se blizile trgu, a kad smo nastavile uz ulicu rasla je sa svakim korakom. Kad smo stigle do prvih radnji, najsiri trotoari u Parizu su bili bukvalno zakrceni ljudima. Pre najezde turista, Pariz i drugi svetski gradovi su takva masovna okupljanja vidjali samo po zavrsetku ratova - u Parizu verovatno ne nakon 1945. Da li to znaci da se istorija nece ponavljati vise? Kraj istorije? Imam osnovane sumnje po tom pitanju, a guzve nikako ne volim.
Trudila sam se da gledam iznad, u fasade zgrada, na njima dekorativne keceljice od tamnog, izvijenog gvozdja daju perspektivi jedan definitivno senzualni element dok se priblizavaju i stapaju u tacku u savrsenim linijama negde tamo gde pocinje nova ulica, podjednako lepa, ili jos lepsa. Kako je ovaj grad neverovatno lep! I niko ne gleda u vis. Razmisljala sam tako o prolaznosti slave, istoriji i ironiji, dok su me nepoznati ljudi gurali na razlicitim jezicima, kese udarale u kolena i ruke, i ja drzala dete cvrsto da se ne zagubimo - sve je zaista bilo pateticno. Kao losa sminka su Starbucks, McDonald's i brojne druge americke kompanije ugurale svoje interese na ovu ulicu, i svi oni koji su jos uvek tu iz jednog drugog vremena sada uce da se sminkaju na slican nacin. Efekat cokolade je brzo kopnio. La Maison Guerlain je bila zatvorena, njena masivna, kitnjasta vrata neprobojna. Ja bih mumlala u sebi, ali klinka nije mogla da zadrzi svoje razocarenje. Zao mi je, ljubavi. Nista nije onako kako sam zapamtila. Jedino ‘Angelina' nije izneverila.
U jednom pasazu, u maloj juvelirnici i prodavnici satova, jedan ljubazni Kinez mi je zamenio bateriju u satu, koja je prestala da hrani mehanizam nekoliko dana pre toga, pa nisam znala da li je zbog morske vode i peska koji su usli unutra ili zbog jeftine baterije. Puno merci-beaucoups kasnije, izasle smo iz radnjice mnogo bolje opremljene da prezivimo turisticku i korporatnu invaziju Jelisejskih polja. U tome je najvise pomoglo ponovno gledanje u fasade iznad glava. Pricala sam detetu malo (jer ne znam dovoljno) o uticaju Pariza na gradove sveta, da su i Njujork gradili po ugledu na njega, da je francusko-americko prijateljstvo dugo, i kako su im Francuzi poklonili Kip Slobode, ali da sada Amerikanci svima idu na nerve izvozom svog kapitalizma i svoje politike. Koliko im je taj kapitalizam dobar - treba samo pogledati sta je napravio od same Amerike. Ali to je izgleda jedino sto Amerikanci uspesno rade ovih dana: prodaju, prodaju, prodaju. Uglavnom maglu i lazi. Klinki je bilo zao jer u svetu koji ima smisla na pariskim ulicama su pariske prodavnice, na beogradskim beogradske, i tako redom. Njeno objasnjenje je mnogo bolje od mog, i lako sam ga prihvatila.
Prosle smo kraj Trijumfalne Kapije, koja je jos uvek lepa. Imamo puno vremena i vraticemo se opet ovde samo zbog nje - pogled s vrha je, kazu, jedan od najlepsih. U pravoj liniji od Luvra, pa kroz onu prvu sinocnu kapiju, preko Obeliska do Trijumfalne, i dalje do moderne La Defense - protezu se pariski bulevari i urbano planiranje kojima se ovaj grad ponosi. Ovde nisu samo gradili grad, hteli su da izgrade lep grad. Najlepsi. Klinka je odusevljena sto joj se svi obracaju sa ‘bon jour, mademoiselle'. Usle smo u Cartier-ovu prodavnicu, odnosno, bila su nam otvorena vrata i pri ulasku i pri izlasku, mi smo samo trebale da klizimo po glatkom podu. Unutra nije bilo guzve. Puno uniformisanih ljubaznih lica i nekoliko parova musterija. Najvise su joj se dopale blistave, ispolirane radnje koje automobilske firme sada smestaju po gradovima. Kad smo prosle godine videle Ferrari u Veneciji, mislile smo da je to to. Ali u ekonomiji ‘to je to' ne postoji. Jednom kad nesto prodje, sledice ih bezbroj, dok mu ne iscede sav djus, pa onda dalje, na sledecu ideju. Citroen, Peugeot, Toyota, Mercedes, iznutra totalno hip i high-tech, narocito one dve prve, prodaju zivotni stil. Svi hoce fenomenalan zivotni stil. Zar niko vise ne racuna? - pitam se gledajuci u jednu neverovatno sarmantnu vespu natovarenu ruzicastim kutijama svezim iz kupovine. Hoce da kazu da ona nosi prakticno sve sto jednoj mladoj zeni treba, 24/7. Shopping je sada univerzalni jezik. Komunikacija. Cilj. Zadovoljstvo. Sve. Nije bitno sto fenomenalan zivotni stil dolazi po fenomenalnoj ceni - brutalno izrabljivanje bar tri cetvrtine populacije. Ali ne treba zaboraviti ni da je fenomenalan zivotni stil danasnjice obican diletant u odnosu na ono sto ovaj grad poznaje vekovima unazad. Ono je bio stil. I izrabljivao je 90% populacije.
Nismo mogle da zaobidjemo ‘Louis Vuitton'. Ugurale smo se unutra sa nekoliko stotina drugih ljudi i prosetale po svim spratovima da klinka vidi sve sto je zanima (mene nije nista). Cipele, koje uvek voli da proba na odeljenju za odrasle, a i sve drugo, a ja sam gledala ljude. Bilo je lepih stvari, i ruznih tasni. Bilo mi je malo muka, mislim od statusa, ali najvise od ljudi. Da sam mogla otplakala bih malo nad emancipacijom zena, samo to je ipak bilo smesno. U Parizu plakati.
Parkovi i drvoredi u Parizu imaju podrezano drvece. Kao pudle. Svuda drugo bi to bilo smesno, ali ne ovde. Oni su ovde izmisljali i preterivali i dok se prst pred nosom nije video u Srednjem veku. Prosto moraju. Previse se genijalnosti okupljalo tokom vekova, previse kreativnosti i ideja je zaceto. Snobizam je kolateralna posledica. Recimo.
Vratile smo se kuci umorne i gladne. Casa della Pasta pravi fantasticne canelone, i sarmice od vinovog lista, i salatu od mocarele i sitnih paradajza, a vino koje sam kupila usput je pitko i opusta. Posle vecere smo opet prosetale kroz Luvr. On je sada i zvanicno nasa pariska basta. Sitni sljunak skripi pod nogama. Visoki prozori iza kojih leze debele arhive i administracija izgledaju kao da i dalje iza njih trce rojevi posluge i plemstva. Pokusavam da obuhvatim mentalno koncept apsolutne vlasti. Fascinantno. Vrtoglavo. Probusi mozak. Nemam toliko dugacke ruke.
Saksofonista je opet tu. Ogromna palata, trezor, i u prolazu mali covek sa instrumentom. Cuje se daleko. Pred spavanje sam nagovorila klinku da pravi beleske svakodnevno, mozda joj zatrebaju jednog dana. Nevoljno je pristala. Ovo sto pisem je na osnovu njenih beleski.