Ko nije imao preča posla od gledanja u krošnje drveća mogao je da primeti da lišće kestena žuti sa posebnim stilom i elegancijom. S početka njegovi zeleni dlanovi dobiju tek zlatasti obrub koji se lagano i neumutno širi kako jesen postaje starija i nepobitnija.
Napomena
Ovaj tekst je pun proleća i ptičica i cvetića i ostalih banalnosti, tako da se nikako ne preporučuje onima sa osetljivim živcima i stomacima koji tako nešto ne mogu da podnesu.
Eto, a za sve je kriva ona dama Šonagon što je u desetom veku živela na dvoru japanske carice Sadako i dugo vreme prekraćivala pisanjem. Jer, imala sam naslov, imala sam čitavu priču o drvetima raznih vrsta, lepo skockanu i sređenu, danima po mislima pretumbavanu - samo na papir da je bacim, kada sam počela da čitam njene dnevničke beleške pod imenom ,,Zapisi pred san''.
Tog dana je vreme pokazalo sve mane svoje nepostojane ćudi. Odlučilo je da mili, da se razvlači okolo gotovo neprimetno, toliko lagano i sporo da joj se na trenutke činilo da se sasvim zaustavilo i da nema ni najmanju nameru da se ponovo pokrene i uspostavi uobičajeni ritam u kome je uglavnom letelo.
U suštini, takvo ponašanje je i nije preterano zabrinulo. Dešavalo se već da se suoči sa takvim njegovim hirovitostima i uspevala je da sa tim nekako izađe na kraj.
Nije bila sasvim sigurna šta može da očekuje od dana koji ni sam nije znao šta će sa sobom. Razlivao je kroz prozor naizmenično sve nijanse prigušene svetlosti pokušavajući bezuspešno da ih uskladi sa preovlađujućim sivilom. Uspevalo mu je da na trenutke postigne bolešljivu osunčanost bez senki, ali su oblaci puzali iznad skliskih krovova poput puževa golaća, vlažni i lepljivi i spirali je prilično melanholičnom kišom koja još nije sasvim odlučila da li želi da pada dovoljno dugo da ozbiljno zaliči na jesen.
Postavila mu je jedno sasvim obično pitanje, gotovo uzgredno, skoro pa ritualno, jednostavno za izgovoriti i prilično zgodno za bilo kakav početak. Čak i bez preteranog insistiranja na upitniku. Onakvo kakvo se postavlja nekome koga dugo niste sreli i ko se pojavio nenadano, donoseći spolja sa mirisom lomljivog mraza i pečatima tragova škriputavih po ivicama od prhkog snega iskričave praporce radosnog uzbuđenja ponovnog susreta.
Sada je već sasvim sigurna da su dva zidna časovnika postavljena na suprotnim zidovima sobe u nekakvom dosluhu. Prvo se čuje tik i tada kruto odskoči ona tanušna sekundara nalik na pletaću iglu. Zatim sledi tak i pomeri se sekundara sa bubamarom na vrhu. I tako, s jednog zida do nje dolazi svako malo po jedno tik, a sa drugog tak stvarajući onu finu harmoniju tiktakanja do koje bi trebalo da drži svaki iole pristojni predstavnik neumornih pratilaca protoka vremena.
( ili fotografija koja nikada nije napravljena )
Nikada joj se ranije tako nešto nije dogodilo. Ostala je zbunjena, iznenađena, zblanuta, zatečena, pometena , izbačena iz ravnoteže, ostavljena na milost i nemilost činjenici da baš ništa ne ide onako kako je očekivala.
Uporno je tražila grešku.
Nije je bilo.
Likovi: Svetlokosi, Tamnokosi ( njih dvojica u zbiru jedva dobacuju do dve i po godine i fonda od desetak razumljivih reči ), Mama Svetlokosog ( u nastavku Mama ), Tata Svetlokosog ( u nastavku Tata ), Domaća Baka, Domaći Deda, Gostujuća Baka, Gostujući Deda, Bleki ( mala kuca veličine dobro uhranjenog teleta ), dva ( još uvek ) bezimena Mačeta