Sportska dvorana u Dimitrovgradu nosi njegovo ime, svirao je bas gitaru u grupama Deep Purple i Black Sabbath, poznat je i pod nadimkom The Voice of Rock… Njegovo ime je Glenn Hughes! Dom Omladine, Beograd i glas koji se čuje jednom ili nijednom u životu, glas koji sam bezbroj puta slušao na slušalicama walkman-a, mp3 plejera, gledao DVD do iznemoglosti konačno sam doživeo da čujem i uživo. Pesme koje su klasika Rock muzike, Burn, Sormbringer i meni posebno draga Mistreated koja je u izvođenju Glenn-a i ekipe trajala čitavih 20 minuta dovele su masu do delirijuma.
Scream for me Belgrade bile su reči Bruce Dickinson-a nakon kojih se iz 15.000
grla prolomio vrisak koji se pamti do kraja života. Skoro dva sata svirke i to kakve!
Hitovi su se ređali jedan za drugim. 2 Minutes To Midnight, Wasted Years, The Number
Of The Beast, Run To The Hills, Iron Maiden, Fear Of The Dark, Hallowed Be Thy Name...
Atmosfera za pamćenje, Brus koji je ceo koncert pretčao i skakao sa zvučnika na binu
pa sa zida na... ko zna gde. Perfektno muziciranje Steve Harris-a, Dave Murray-a,
Adrian Smith-a, Nicko McBrain-a i Janick
State of Exit me je vodio na Tuborg Green Fest u Zagreb. Putovanje klasično: sat vremena zadržavanja na našoj granici, 15 minuta na komšijskoj... overili smo svako drugo stajalište na autoputu da bi se olakšali... autobusi standardno katastrofalni, više liče na kabriolet nego na bus, promaja na sve strane, znači smrzavanje. Pohvala za policijsku pratnju na ulasku u Zagreb koja nas je pratila do dvorane Dražen Petrović inače bi kasnili dva sata na koncert. Dvorana premala da primi sve koji su kupili karte, unutra zagušljivo do bola, krcato, mokro... Ali video sam Zagreb, lep je,