Imam taj jedan mišić koji hoću da napravim da izgleda dobro. Svako želi da ima mišiće, da bude jak i gibak i da može da okreće volan. Kada bi me neko pitao šta je to suprotno od masno, ja bih rekla kiselo. Mišići su kiseli i beskompromisni, maratonci iz Kenije liče na trčeću pršutu.
Narod Banovog brda odlazi leti u Košutnjak da popravi svoja preduzetnička tela beskrajnim tabanjem po trim stazi, u krug. Sa trim staze u Košutnjaku se svakog dana u kosmos šalje ogromna količina energije od koje je do sada mogla da se napravi, u najmanju ruku piramida, umesto da se
Dugo, o, tako vrlo dugo pokušavah da ustvrdim sve što jesam/sam i čemu, sa takvim jesmstvom/smstvom idem, kuda? A sada bih, o tako mnogo želela da se ispišem iz svih tih svojih temelja i otpočnem mirnu plutnju kroz bespolni etar nismstva.
Nisam is the new jesam, to bih ovde želela da prodam. To bi bio apsolutni gubitak identiteta u zamenu za ultimativnu nezavisnost od sebe samoga, svoje kulture i svega ostalog čemu se pripada ili u šta se nasilno bivalo umočen i to bi bilo kozmo super: nezavisnost od imena, od pola, od radije sutlijaš nego puding, čak i od može i cimet,
Volela bih da mi se ne dopadaju jedne najke. Ali, baš mi se sviđaju. Baš su neobične. Kao, karirane su, skroz kul. Malo su kao retro, duboke su, a gornji deo iznad članka može da se podigne skroz, a može i da se izvrne, a postava je isto super, neki sitni cvetovi, kao od posteljine, ludački. To je moja savršena patika. Smatram je jedinstvenom i smelom. Sve boje na njima plus najk znak su takve da se u teoriji ne bi slagale. Transformabilne su, savršene, shvatam ih lično, uzimam za ozbiljno i liče na individualnost.
Najk je korporativni gigant. Neka deca iz Azije šiju
И једући гомиле јаја за доручак био је ружан: звали су га „грузијски Сократ" и био је ћелав као јаје и имао је педесетограмска дебела висећа уста, застрашујућу диоптрију, лоше зубе и влажне плаве очи којима је трептао ређе него једном у шест секунди и којима је било својствено да радознало зуре. Округли чеони регион био је продужетак
Desio mi se košmar! Doktorka mi sluša grudi, ispadaju mi sise iz ležišta i vuku kao da je gravitacija magnetizam ja mirno sedim na bolničkoj klavirskoj stoličici i po uputstvu ne dišem duboko i brzo nego polako i poplitko, tek pomalo prckajući svoj puni kapacitet. Ona kaže: "Srce ti kuca kao sat". Kao sat! Kao s a t ! Sranje.
Nosim kući ispod svog levog krila svoje kuce što srca kao sat i preklopila sam jednu stranu džemperića na kopčanje preko druge, ostavila i ruke preko njega tako izukrštane, kao što rade žene kad se probude ili kad pričaju s nekim na vratima ili
"Il faut cultiver notre jardin."
Volter
Dvorište je danima unazad bilo predmet moje lenje muke. Veliko je; severozapadni deo strm, sa trulim drvcetima šljive koja nikad nije rađala, samo štrcka neku smolu, i sa nekoliko pozaklanih vrba koje su iz revolta naizrasle još sto puta iz tih negdašnjih svojih glavnih vratova. Na sredini je glavno poprište dvorišta - tu je najravnije i tu se sve glavno uvek i dešava. Tu se, zbog minulih radova i nemara nakupilo nekakvog šljunka koji su kiše razudile tako da je