Ovog jutra nudim na uvid novi tekst, iz Voxa, o putevima radikalizacije mladih. Zašto se ljudi radikalizuju, zašto postaju deo ISISa ili KKK, svejedno? Naravno, kao što je dosta nas ovde pričalo svih ovih godina, radikalizacija klinaca nema ništa s religijom. Da nema Kurana, našli bi albume Judas Priest ili nekakve opskurne mudrace. Islam je potpuno efemeran u čitavom tom problemu. Ali radikalizacija itekako ima sa problemima ljudi, kako društvenim tako i ličnim.
Društveni problemi se pre svega odnose na očekivanja ljudi. Primerice, kako se to u tekstu navodi, Ameri se
Prvi, Hararijev iz New Statemana.
Naslov je, zapravo, malo misleading, tekst je više o teškoćama gradnje nekog globalnog identiteta, ali je sjajna analiza uspostavljanja nacionalnog identiteta. Recimo, ovaj pasus je divna ilustracija Hararijevog britkog uma.
Nations solved some problems and created new ones. In particular, big nations led to big wars. Yet people were willing to pay the price in blood, because nations provided them with unprecedented levels of security
naša. Reakcije u zemlji i inozemstvu?
Ovaaaj... Piranski zaljev.
Ko kaže da su blogovska prepucavanja i neprijateljstva for life? Bloger Martin Krpan mi je pre neki dan ljubazno ponudio gostovanje na mom blogu što sam sa zadovoljstvom prihvatio. Tekst je o revolucijama u poljoprivrednom sektoru, vrlo interesantna tema, sa zanimanjem ću je pročitati. Kako je ovo Martinov tekst, njemu ću prepustiti ulogu voditelja i konfenransijea, a svoje učešće ću ograničiti na komentare onoga što mi nije jasno u tekstu. Svi typosi, svi misplaced dijagrami, sve greške nastale pri kucanju su moje, možete naznačiti, i gledaću da ih ispravim u skladu sa svojim
A sum of $1,000 invested in bitcoins in 2010 would now be worth nearly $36m. 36, 000 puta za 7 godina. Pri tome, je dolar daleko od worst performing currency u istom periodu (u prevodu, prinosi u eurima ili funtama su za 10ak % veći). Neka dobra duša će proračunati koliko je to dnevno. I, naravno, to se sve odvijalo pred očima vajnih finansijskih i ekonomskih strućnjaka (koji su plaćeni da pišu izveštaje o tome kako je rudnik zlata u PNG sledeća velika stvar!)...
Umro Zbigniew Brzezinski.
Pošto iz opravdanih razloga ne mogu da komentarišem kod Krstića, samo da kažem da, ma koliko da je on problematičan kao lik (sa svojom kombinacijom ničim opravdane arogancije, prenapuhanosti i mestimične gluposti), ovo su stvarno potpuno legitimna i na mestu pitanja:
"...Ko proverava da je ogromna svota novca data tamo gde treba i ko proverava da je dete (bilo koje, dakle, dete) dobilo najbolje moguće lečenje? Postoji li komisija koja roditeljima savetuje u koju svetsku medicinsku ustanovu treba da odu ili oni to rade sami, savetovani od laika, odnosno Gugla? Ko, znači, štiti
Svako ko je završio srednju školu zna priču o Don Kihotu, tragično-smešnom junaku istoimenog romana Miguela Servantesa: Don Kihot živi u imaginarnom svetu heroja, vitezova, divova, čarobnjaka nežnih devica u kome čuva svoju Dulčineu iz Toboza. U stvarnosti, Don Kihot je Alonzo Kihano, postariji gospodin; plemenita Dulčinea je seljančica iz obližnjeg sela, a divovi su vetrenjače. U svojoj priči "Problem" Horhe Luis Borhes se pita šta bi se desilo kad bi deludirani Alonzo u tom svom magnovenju zaista ubio čoveka? Po Borhesu, tri su moguća odgovora na ovaj problem.
Prvi
Naleteh jutros na interesantan članak na temu stvari koje mogu rešiti narastajući probem income i wealth inequalityja- nejednakosti raspodele prihoda i bogatstva. Mislim, ono što je, po meni, trenutno goreći problem i što je osnovni i glavni uzrok bujanja ovih svih ludaka poput Trumpa, Faragea, Putina, Clintona, Le Pen je baš to: ogromno raslojavanje društva, sve veće bogatstvo koje je u rukama sve manjeg i manjeg broja ljudi.
Bogati, naravno, misle da im svo to bogatstvo po ovoj ili onoj osnovi pripada i riguju politički sistem da na vrh dovedu ljude koji nam pune glavama
Gledam ovog Trumpa, i ovo ubrzano pretvaranje USA iz kakve takve demokratije u proper diktaturu Trećeg sveta (fali im samo Tito, da im uruči specijalni prijateljski poziv na neki Samit nesvrstanih) i nešto se mislim: Farage, Le Pen, Berlusconi, Trump, Šešelj, ne znam ko u Hrvatskoj, Bosni, Austriji, Holandiji... ispada da je svakom ludaku potrebno samo da bude dovoljno dugo na političkoj sceni i pre ili kasnije će sigurno doći na vlast. Zašto je to tako?
Razmišljao sam o tome i mislim da imam kao neki odgovor. On se nalazi u dubokoj asimetriji nezadovoljstva. Naime, kad