Baš negde u ovo božićno doba, mojom roditeljskom kućom se manirom stepe širila ruska tuga. Golema, pregolema. Ogromantna. Jeste da smo svi bili svečano obučeni, naročito ja koja sam za tu priliku bila sva mašnama ukrašena. Belim, naravno, da se ukomponuju sa belim hulahopkama za koje mi je sastavljanjem obrva zapoveđeno da ih slučajno ne isprljam i goste ne dočekam sa rudarskim flekama na kolenima. Zahvaljujući pomenutim mašnama, izgledala sam kao sindikalno okupljanje tropskih leptirova. Duple svilene mašne iznad svakog uveta, na svu sreću su mi samo dva izrasla, jedna nakostrešena, ripsasta, centrirana na moje letvaste grudi, i dve na svakom od para kengurskih džepova svečane mi haljine. Koja je neodoljivo podsećala na podivljalu pečurku.
"Kada više ne bude ni vas, ni vaše slave, ni vaših privilegija, vaša deca će prodavati Dedinje deci fudbalera, pevača, trgovaca i nakupaca. Posle kraće pauze, Dedinje će ponovo postati ono što je bilo."
U mom svetu najviše mesta zauzimaju knjige. Stare, nove, dobre i loše. Zaboravljene, požutelih strana i nove koje mirišu na štampu i nedotaknuti papir.
Motaju se i žive svuda po kući. Od hodnika, preko kuhinje gde žive pre svega »kuvari«, preko ostavljenih u trpezariji i dnevnoj sobi, dečijih u sobama mladunaca koje ravnopravno delim sa njima, do spavaće sobe, u kojoj se pridržavaju međusobno u rizičnoj ravnoteži. Jeste da vole prašinu i prašina voli njih, ali nema
uskoro će sa posla da dođe kući doći moj voljeni, najlepši, najzgodniji, najpravedniji Žmu. U lakoj dimnoj izmaglici, čiji smrad prevazilazi napuljski, postrojiće nas sve. Mali Radojica će da propeva odmah i prstom će pokazati na svoju rođenu majku, koja ga je rodila, čuvala, odhranila i koja ga voli najviše na svetu. Žmu će da spusti torbu i pred celim
Kratko i jasno – Škoti su očarali Srbiju. Društvenim mrežama se šire vaspitne fotografije divljenja škotskim navijačima koji su vredno izlopatali sneg na stadionu, igrali se sa novosadskom decom, poklonili novac Dečijem Selu, navijali solidarno i sve to po vejavici u suknjama i ispod ništa. Shodno svemu tome, na pomenutim društvenim mrežama se pojavio i duhovito-zahvalni komentar, da se Srbima dozvoli da glasaju na referendumu pred kojim je Škotska. Da pomognu Škotima da već jednom dobiju slobodu za koju se vekovima bore.
Tarabe su, u selu, više služile za spajanje nego za deljenje. Kroz njih se rebrasto videlo susedno dvorište i u bašte su se provlačile komšijske kokoške, spremne da rizikuju trećinu perja u ime prehranjivačke slobode. Sa, samo naizgled, šiljatih vrhova taraba koje su kiše i laktovi vremenom zaoblili, dozivao se komšiluk na džakanje i odrađivao posao tada nepostojećeg interneta. O njih su se obrtali lonci i tegle za zimnicu, prebacivali jastuci i dušeci, punjeni šuškama, vetrili. Ćilimi su, nikako drugačije, već samo na daščanoj promaji taraba viđali sunce, čiji je glavni zadatak bio da potamani ili rastera proždrljivu moljačku sortu.
Žmu je otišao na poslovni sastanak. Obučen u elegantni burnus, majstorski improvizovan od nautički plavog čaršava. Na sitne tufnice. Posteljinske pripadnosti. Zbog spoljne zimske situacije, ogrnuli smo ga trendovskim jorganom sa prošivenim momentima. Golišavim, jer su nam presvlake usfalile odavno, zahvaljujući čemu je Žmu postigao potpuni igmanskomarševski stil. Mada, nešto se protivio golonožnim detaljima, probavši da se u predelu donjih ekstremiteta pokrije kuhinjskim krpama. To naravno nije dolazilo u obzir, jer je u njih morala da se zamota naša budućnost u liku i delu mladunaca. S obzirom na promičući sneg, dodatno su se zavili stoljnjacima za dvanaest osoba. Ja sam se odlučila da iz kuće ne izlazim dok mi se ne vrati smisao života. I tako nemam u šta da se obučem. Sav kontingent naših odevnih predmeta trenutno blokira prilaz kućnom mokrom čvorištu, u kom je nekada živelo i veselo zujalo najveće dostignuće ljudske civilizacije, smisao našeg postojanja – mašina za veš.
Ako je u Srbiji postojalo tačnije, u budućnost zagledano, poređenje, onda je to Dužan ko Grčka. Neizgovorivih i još teže prebrojivih 300 milijardi evra + 30 milijardi istovalutne budžetske rupe. Toliko je težak grčki problem, koji se zahvaljujući njenom članstvu u EU i evrozoni, već danima budi među prvim vestima svih evropskih medija.
Selo Gradac je na putu od Batočine ka Kragujevcu, i počinje od Jerininog brda na kom je bila tvrdjavica, grad, gradac po kome je ime dobilo. Mada, tu su ljudi živeli i mnogo pre omražene kćeri sevastokratora i gospodara Moreje, Irine Kantakuzine, u narodu zapisane kao Prokleta Jerina, jer je teškom mukom i kulukom plaćana njena gradnja odbrambene linije kojom je pokušavala da zaustavi sve brojnije nadiruće horde Turaka. Tu, baš pod krnjotinama njene tvrđave, na severozapadnoj strani gradačkog brda, prekoputa Erićke vodenice, otkriveno je stanište pećinskog čoveka još iz vremena paleolita i neolita, i u njemu ostaci pećinskog čoveka, mamuta i oruđa iz tog vremena. Ni po čemu drugom selo koje mi je majčevina nije uspelo da se upiše u istoriju, sve dok nije počela teška smutnja drugog rata.