Bila sam u matici. Videla sam sunce. Okruglo je, žuto i sija. Zajedno samnom sunce su zelenim potiljkom gledale i horde ljubičica, kojima se osuo moj plac u Zavičaju. Ljubičastim kao noć pocrvenela od stida, konkurisale su bele. One što imaju ljubičaste trepavice. Između njih se mogla pronaći i po koja lilasta, neodlučna ljubičica, koja će tek pri trećem izbacivanju glistastog korenčića odlučiti koje boje želi da bude. Iznad njih je žutim prahom cvetao tanušni dren, bez straha od iznenadnog mraza, očito verujući o legende o svom zdravlju.
Danas Prestolonaslednik puni devetnaest godina. U ovo vreme, pre tačno toliko godina, kroz post anestezijske magle vikala je iznad mene razdragana medicinska sestra »Gospođo Greganovič sina 'mate! Sina, gospa!« Nešto kasnije, kada su se halucinantne izmaglice povukle, ista vesela sestra priskakala je do mog kreveta, noseći u rukama zamotuljak. »Pubec, gospa!« kliktala je plava sestra, a ja sam u jezičkoj rupi pokušavala da se prisetim koja kartaroška igra je u toku. Umesto očekivane karte sa dva dečaka, od kojih jedan dubi na glavi, u stručno zamotanom paketu je mirno spavalo ružičasto lice. Glanc novo, nikada pre toga viđeno. Lako namršteno iako su obrve bile tek u nagoveštaju. Disao je nečujno, kroz nos veličine rukavnog dugmeta. Negde kod brade bila je spakovana i mala, zgužvana ručica.
Vidim počeće akcija čićšenja Srbije, pa bih tim povodom da iznesem i manje lični, a više kolektivni problem, koji se tiče sela Badnjevac.
Dotično selo, koje spada u opštinu Batočina, već godinama vode nema. Zapravo, pola sela ima vodu, a bolje da je nema, dok je druga polovina sela uopšte nema.
Sve je počelo tako što nam se onomad javio Dever. Dever je rođačka funkcija koja i dan danas tako hajdučki zvuči, da ja uprkos činjenici što znam da je Dever vozač povelikih kamiona, ipak očekujem da pusti serdarske brke do vakcine, nabaci toke i ukrasi se kuburama, u cilju čuvanja mene-me, kao potencijalnog objekta otmice od strane naivnih ljudi koji nisu svesni koju bedu bi mnome sebi na vrat natovarili. Posle bi bilo kasno da se žale. Taknuto maknuto.
Australija se topi. Gori. Tamo gde ne gori, drugi dobar sluga, a loš gospodar, plavi sve pred sobom. Među svim strahotnim vestima o broju žrtava koji raste, o požarima koje jedva krote, isplivala je i obišla svet dirljiva priča o koali Semu. To je priča koja mi je juče ulepšala dan i stisla srce na veličinu graška.
»Gospođo Greganović, božeštavamje, siđite s plafona...«
odklim
»Gospođo Greganović, to su nam glanc nove plafonske ploče, povredićete ih noktima, 'ajte siđite nećemo vam ništa...«
odklim
»Gospođo Greganović, vi'te što imam sedativčić...jak k'o grom...«
mahanje repom
»Gospođo Greganović, eto...samo polako...pazite na luster...takooo...evo, sedite...mali, ali jak, samo za vas...nećete ništa osetiti...«
U ovom blogu ćemo pomešati žabe i babe zbog njihove povezanosti sa snegom, ekologijom i kebabom.
Kao prvo, moje drugo dete šalje smsove iz sibirskih prostranstava londonskih aerodroma. Princeza je, kao što to princezama uostalom priliči, ostala zarobljena iza sedam šuma, sedam gora, malo mora i metereološkog doživljaja formata zatrpavanje. Zajedno sa njom je i ostatak ovdašnje malobrojne gimnazije, koji se uputio na ekskurziju u bratsku Britaniju, ni ne slutivši da je u paket- ponudu uračunata i najhladnija zima poslednje decenije u ostrvskom kraljevstvu.
Ipak, ako me išta teši u ovoj bajci u razvoju je činjenica da je Princeza deo porodice sa troje dece. Prema mišljenju bez sumnje stručnog savetnika vlade pomenutog kraljevstva, pojave vrlo neekološkog karaktera:
Onog trenutka kada su temperature u Sloveniji postale ozbiljna konkurencija sibirskim, naša Princeza je počela da se kreće kroz kuću sa slešom i dve prazne tufne u očima. I dok su ljubljanski manijaci svih vrsta uživali flasterišući noseve na izloge, u kojima su se u najneprirodnijim mogućim pozama kočile gole kao od fabrike rođene lutke obučene samo u krpčiće na procente, u našoj kući je počelo spontano okupljanje Princezine ekipe Frankeštajnovih nevesti. Za ovu priliku tajnog šunjanja po predelima sezonskih poniženja, mladunice koje se oglašavaju mahom viškom decibela, maskirale su se skidanjem viška maskare i naoružale prikupljenim džeparcima, kombinovanim sa iskukanim parama od naivnih očeva.
Žmua još nisam informisala, čekam da zaspi. Onda ću mu tiho, kao sivi miš, saopštiti da se naš život menja iz korenja i usmerava ka komunikaciji sa morskim kornjačama. Možda i običnim. Svejedno. I kitovima. Isto morskim. Kitovi su inteligentna bića, znaće da cene. Ponekad zaista poželim da se sita ispričam sa drvećem, snegom, kamenjem. Obaška sa životinjama. I obožavam pustolije.