Tamo negde, 1994. godine razgovarao sam sa čovekom koji je sada direktor Javnog servisa Evropske Srbije. Na moju opasku da je uloga televizije da edukuje i da je potrebno praviti emisije koje edukaciju imaju za cilj, A.T. je postavio pitanje koje je potpuno promašilo temu, ali, ipak, opisuje većinsko mišljenje: Ako stalno pravim emisije o slikarima, da li će Srbija postati slikarska, umetnička kolonija? Odgovor je, naravno, ne.
Danas je Dan multiple skleroze. Većina neće ni primetiti da se nešto tim povodom događa. Oni koji primete, registrovaće neki skup gde će neki ljudi govoriti o......tome, da biće i neka izložba, gde su izloženi radovi ljudi koji imaju tu bolest. Malo će razmisliti o tome šta je to. OK ne vredi očekivati da će cela Srbija postati medicinski obrazovana država koja traži lek za boljku. Naivno je i nekorisno. Bojim se da bi trajalo samo jedan dan.
Za neke priče nije potrebno da prođe vreme. Poseta Prištini je jedan od tih. Od 1996. do 1999. godine , a naročito 1998., Proveo sam dosta vremena, u mesecima, na Kosovu (i Metohiji, ako je nekome značajno). Stracioniran uglavnom u Prištini. 2002. i 2003. sam tamo išao često. Bar jednom u dve nedelje...Od 2003. do četvrtka ni jednom. Informacije sam dobijao iz medija. Tačnije, pojma nisam imao.
Sve prolazi. Ljudi su sad tu, pa posle nisu. Jednima smo se zaklinjali, druge uzdizali, treće sanjali, neke od blata pravili, zablude slušali ... .
Vlada kontinuiteta , odnosno skup pojedinaca koji se predstavlja kao vrh 'države', svaki dan dokazuje da je napredovao u odnosu na svoje prethodnike. Prosto ne znam da li da se radujem ili plačem. Show must go on , reče onaj pesnik.
Ako u Srbiji postoji opozicija, ona nije u Skupštini. Ako u Srbiji postoji alternativa, ona nije u političkim organizacijama. Većina stranaka nije namerna da učini bilo šta, već želi da vrhunac svog delovanja doživi dolaskom na vlast. I da promeni 'njihove' ljude 'svojim' ljudima. I da se zarekne da će nešto raditi drugačije od 'njih'. Makar da promeni nazive ulica.
DS se zaglavio u 'postđinđičevskoj' fazi razvoja ali je tu, ipak, odabrao mrvicu apsolutne poslušnosti lideru i izbacio ideološki put. Bilo koji ideološki put. Novi predsednik će imati samo mehanizam koji se naziva DS. LDP je zaostao nešto ranije u verbalnoj matrici koja datira još iz perioda života Zorana Đinđića i tome dodao 'racionalizaciju poteza'.
Nedavno sam čuo jednu teoriju zavere koja zvuči zabavno ali verovatno, na moju veliku žalost, nije tačna. Bilo bi zanimljivo kada bi se došlo do nekih podataka i smernica iz te ,sva je prilika, imaginarne teorije.
Znam čoveka. Dobro ne njega lično, ali znam bar dvojicu takvih. I sada je došlo njihovo vreme. I koriste ga. Neki kažu dobro, neki kažu loše. Ono što je počelo samo kao naplaćivanje starih računa, počelo je da pravi nove. Koje će neko morati da plati. Za sada se ceh samo uvećava.
Za doručak, ručak ili večeru, uglavnom isto. Gulaš od kosovskog problema, začinjen pikantnim odnosima unutar koalicije uz mrvicu smirujuće borbe protiv korupcije. Za dezert pita sa komadićima materijalnog stanja Čedomira Jovanovića i Dragana Đilasa, komadima ličnih stavova Vojislava Koštunice i prelivom od pevačkog umeća Ivice Dačića. Služi se piće energetske stabilnosti. I uz takav obrok niko da primeti da je pribor za jelo od nikla, a hleb od domaćeg kukuruza.
Postizborni zapis o precenjenom zanimanju
Srbija je izabrala predsednika. Ako je verovati broju izašlih glasača i broju onih koji su glasali za njega, ¾ građana Srbije baš i nije bila za njega. Ali to je demokratski izborni sistem. Pobeđuje onaj za koga više ljudi glasa. Mišljenje se pokazuje samo na biračkom mestu.
Nekako i ovaj kraj marta podseća na 'onaj'. Iz Prištine sam se vratio baš na ovaj dan. Autobus koji je polazio negde od Granda u 5 ujutru...u Beogradu oko 9.30. Znam da sam pancir ostavio u stanu u Prištini i da kolega koji me je zamenio može da ga koristi.