Lepo sam se ponadao da će da se otvori rasprava o nuklearkama, i nije loše ni ispalo - pojavio se i pokoji argumet. Al' neki su istrolovali neku priču o Nikolaju Velimiroviću, potpuno besmisleno. Lično, ne vidim nikakvu relevantnost istog ni za kakvu raspravu ni o čemu, niti me se tiče, ali imam utisak da ima onih koji žele o tome da diskutuju. Pa izvol'te.
p.s. Još ako se poklopi očekivana vest sa VMA, pretpostavljam sa gerontološkog odelenja, ovo može da postane interesantno.
Ja sam, mada laik, za:
1 - Zato što je jasno da su nuklearke najčistiji isplativ i kod nas izvodljiv izvor energije;
2 - Zato što verujem da je njihova sigurnost poslednjih decenija bitno veća nego u vreme Černobilja. Uostalom osim toga i ona neka Ostrva 4 milje ne znam ni za jedan drugi problem kod tolikih nuklearki;
3 - Zato što su najisplativije, i što bi njihova izgradnja ujedno značila velika strana ulaganja, nova znanja i nova visokokvalitetna radna mesta;
4
Da li je on toliko dobar, ili je samo tužilaštvo loše? Šta se desilo? Kako će to uticati na političku scenu Srbije? Da li će uskoro sleteti JAT-om na Surčin i samo objaviti da uzima svu vlast, na masovno oduševljenje srBstva? Ili će ga osuditi, ko i za šta?
Trola kod Čuburskog parka. Tinejdžerka primećuje da joj neki tip stavlja ruku u tašnu. Pogleda ga, on se povuče, ali nastavi da kroz trolu džepari, sa ortakom, uglavnom mobilne. Ona ne zna šta da radi, zove najbolju drugaricu i što glasnije može priča šta se desilo, ljudi čuju, pripaze i džeparoši ništa ne uzmu.
Ona izlazi na sledećoj stanici, onoj pre Mlave, oni za njom. Hvataju je grubo, ali neprimetno, sa obe strane, za nadlakticu: "Da nije dan i da nisi žensko, ubili bismo te". I odu.
Kako se ovo desilo? Koje su to psihološke, socijalne, patološke sile delovale da se spletu takve okolnosti da otac ubije čoveka koji je njegovoj ćerki dao bubreg?
Ne pamtim upečatljiviju tragediju - deluje na mene kao neka vrsta privatnog, oljuđenog 11. septembra, i sve utoliko biva još dramatičnije, besmislenije i tragičnije. Tragediju je, ako se dobro sećam, Arsitotel u Poetici definisao kao božju kaznu velikima, objašnjavajući da ako nisu u pitanju kraljevi, heroji ili kogod takav, nema ni katarze, pa ni tragedije.
Ta perionica, mada u blizini, nekako mi je s' neruke, pa sam samo tada oprao tamo kola. I bojim se da ponovo odem - zbog toga šta mogu da saznam, eventualno, nešto što ne bih hteo i što će me, evo, nekoliko meseci pomalo brinuti.
Da li je dečko lagao, da se izvuče za sitan greh? Da li treba da prijavim sve policiji, mada ako je što mi je rekao tačno, oni uveliko znaju, a ako nije, ispašću budala? Da li ima nekog drugog načina da pomognem tom dečaku?
Jedno je sigurno - njegova priča bila je više nego uverljiva, mada istovremeno neverovatna, i dok sam je slušao - verovao sam potpuno u nju, iako sam, iznenađen, pokušavao da ga uhvatim u laži. Uostalom, teško da bi dečak od petnaestak godina (ne samo što smatram da sam dovoljno mator i iskusan, nego jer imam dvoje dece koja su tu negde) mogao tek tako da me prevari.
Nastavak, ovaj put samo dva dana, svasta je bilo izmedju.
Danas me zaustave panduri, vozio 85 od Zvezdinog na gore, dozvoljeno 40, mislim da se za toliko uzima dozvola. Nisam hteo, majke mi. Neobicno sto su panduri bili ultra profesionalni. Uzeli dokumente i posle par minuta dali cedulju, ni mogucnosti za objasnjenja nije bilo. Jos pitali imam li primedbi na njihovo ponasanje. Ma nikakvih, osim sto ste me u'vatili. Obaska sto sma zakasnio na sastanak.
Odvod iz kade se zapusio, pa je kupatilo poplavilo. To je druga vertikala u odnosu na nedavno pominjanu sudoperu.
Nikad neću razumeti Prustovu neutaženu čežnju za madlenicama, jer ja sam svoju sedamnaestogodišpnju potragu za sećanjem na jagnjetinu ispod sača uspešno završio.
Prvi put posle rata, otišao sam iz okoline Novog, gde decenijama letujemo, do Dubrovnika. Nekad je to bio obavezni izlet bar jednom godišnje, a sad, evo, po prvi put od 1990-te. BG table, osim jednog »četnik« dobačenog više za sebe, nisu bile nikakav problem – interesantnije pitanje je zašto se ceo Novi, meštani, koliko i turisti, iščuđavao što sam išao svojim kolima. Još je interesantije zašto se ni meni, mada sam navikao da se dok sam bio novinar smucam kojekuda, nekako nije naročito išlo. Valjda zato što sam znao da sam objektivno nedobrodošao.