Ta perionica, mada u blizini, nekako mi je s' neruke, pa sam samo tada oprao tamo kola. I bojim se da ponovo odem - zbog toga šta mogu da saznam, eventualno, nešto što ne bih hteo i što će me, evo, nekoliko meseci pomalo brinuti.
Da li je dečko lagao, da se izvuče za sitan greh? Da li treba da prijavim sve policiji, mada ako je što mi je rekao tačno, oni uveliko znaju, a ako nije, ispašću budala? Da li ima nekog drugog načina da pomognem tom dečaku?
Jedno je sigurno - njegova priča bila je više nego uverljiva, mada istovremeno neverovatna, i dok sam je slušao - verovao sam potpuno u nju, iako sam, iznenađen, pokušavao da ga uhvatim u laži. Uostalom, teško da bi dečak od petnaestak godina (ne samo što smatram da sam dovoljno mator i iskusan, nego jer imam dvoje dece koja su tu negde) mogao tek tako da me prevari.
Vodnik
Blaf, šanker u džez klubu, čim je zasvirala prva sirena, otrčao je kući po televizor. Posle sat ipo, Blaf poče da se ljubi sa svima redom. Na kraju je izljubio i Dašketa.
"De ćeš, Blafe?"
"U rat."
"A šta da radim sa televizorom?"
"Vratićeš ga posle rata."
Sutra uveče, Blaf je ćutljivo za šankom brisao čase. Panduri su ga, kad je došao da se prijavi, oterali na spavanje. Od tada ga svi zovu "Vodniče."
Švaler
Prvo jutro posle bombardovanja, u gradu se pojavio - pres ataše španske ambasade. Na pitanje - kako to da nije evakuisan, sa svim ostalim diplomatama iz NATO zemalja, odgovorio je da su ga - zaboravili. I, naravno, odmah osudio agresiju. "Mora da je isključio mobilni dok je bio u švaleraciji", konstatovao je Stupi.
Već uživam kao da sam jeo. Naravno da sam rezervisao još odavde, iz Beograda. I, bez obzira na sujevericu da ne treba najavljivati da će vam se nešto dopasti, bez obzira na psihološke mehanizme prevelikog očekivanja, koje vodi u razočaranje, ne mogu da izdržim.
Večeraću jela koja je Sulejman Veličanstveni, kako ga zovemo na zapadu, odnosno Sulejman Zakonodavac, kako ga zovu Turci, služio na gozbi 1539, koju je priredio povodom obrezivanja sinova.
Ima u svemu tome nečeg detinje jednostavnog, zabavnog, i, u tom smislu, čak pomalo setnog. Setio sam se, recimo, svog dede, koji je, između ostalog, kao pop u Americi postao komunista (sic!) i kao takav se, po povratku u Beograd našao na Golom otoku, posle čega je do smrti (u svojoj 94-toj) brinuo jedino da ne doživi Titovu smrt, pa je, kada je u svojim solidnim sedamdesetim kolabirao od cigareta i viskija, kad se osvestio, prvo što je prozborio bilo: "Uplašio sam se da ne odem pre njega".
Nastavak, ovaj put samo dva dana, svasta je bilo izmedju.
Danas me zaustave panduri, vozio 85 od Zvezdinog na gore, dozvoljeno 40, mislim da se za toliko uzima dozvola. Nisam hteo, majke mi. Neobicno sto su panduri bili ultra profesionalni. Uzeli dokumente i posle par minuta dali cedulju, ni mogucnosti za objasnjenja nije bilo. Jos pitali imam li primedbi na njihovo ponasanje. Ma nikakvih, osim sto ste me u'vatili. Obaska sto sma zakasnio na sastanak.
Odvod iz kade se zapusio, pa je kupatilo poplavilo. To je druga vertikala u odnosu na nedavno pominjanu sudoperu.
Tek što smo se parkirali ispred Manježa, kad tresak negde iz pravca Kralja Milana. Posle par sekundi, kao u akcionim filmovima, neki mali, plavi auto rasturenog branika projurio bežeći pored nas tako da je zamalo pokupio Tamaru, i na crveno kod Narodne banke ode uz Svetozara Markovića. Dva semafora za njim, eto ti i žrtve - klopara, sa rasturenim zadnjim točkom, dok mu razvaljen prtljažnik skače gore-dole, a branik se vuče za njim. Borac za ličnu čast i opštu pravdu. Popizdeo, normalno, šta ćeš.
Obučen poput onoga kako zamišljam srednjevekovne truvere, sa nekoliko slojeva kožnih ogrtača i sličnom kapom, držeći planinarski štap, sa samo jednim zubom u gornjoj vilici, proćelave, dugačke, sede kose, oštrih, nekada očigledno markantnih crta lica i prodornog pogleda, ušao je u trolu na Slaviji i izašao već kod Beograđanke. U tih par minuta, govorio je o dolasku vremena čistog uma i razuma, filozofirao o cvetnom trgu i rastu cveća (čak pominjuci da cveće može da raste na ljudskim glavama, ako ima humusa), lamentirao nad majušnosti Zemlje, koja je deo neba, i pominjao
Dakle, izvadili su mi danas jedan taj šraf iz kosti noge (rekao bih osmica, sa inbus glavom - da ga ostavim u alatu, zagubio bi se među drugim sličnim) malo je bolelo, al' je bilo baš smešno kad je doktor udarao čekićem da ga razlabavi. Čini mi se da ipak nije oglajzno, pa je lepo izaš'o. Sad polako oporavak i vežba.
Nego, svi se čude kako sam izdržao 2 ipo meseca. Pa i nije bilo tako strašno, kažem, a bilo je dosta dobrih efekata.