Već uživam kao da sam jeo. Naravno da sam rezervisao još odavde, iz Beograda. I, bez obzira na sujevericu da ne treba najavljivati da će vam se nešto dopasti, bez obzira na psihološke mehanizme prevelikog očekivanja, koje vodi u razočaranje, ne mogu da izdržim.
Večeraću jela koja je Sulejman Veličanstveni, kako ga zovemo na zapadu, odnosno Sulejman Zakonodavac, kako ga zovu Turci, služio na gozbi 1539, koju je priredio povodom obrezivanja sinova.
Sulejman, osvajač Beograda i Budimpešte, ratnik koji je držao Beč pod opsadom, filozof, pesnik čiji stihovi su u Turskoj, poput Njegoševih u Crnoj Gori, dobili status narodne mudrosti, reformator i zakonodavac, sultan pod čijom vladavinom je Turska doživela zlatno doba, tu gozbu je priredio u novembru, pre skoro 5 vekova. Čini mi se to posebno značajnim, jer se godišnja doba, pa tako i dostupne namirnice, podudaraju.
Inače, otomanska kuhinja je u velikoj meri zaboravljena, jer su recepti bili tajna koja se samo neposredno prenosila, a zna se šta je za odavanje tajni kod Turaka sledilo. Da se imam čemu nadati, garantuje mi ugođaj iz Tirane, o kome sam pre nekih 4-5 godina pisao u Vremenu uživanja (tekst u prikačmentu, što reče neko).