Gledam u ženu i ne verujem da to govori. Znam da je trebalo do sada da naviknem na takve stvari, ali mislim da to nikada neću uspeti, pogotovo kad tako nešto čujem od prosvetnog radnika, u ovom slučaju, od jedne učiteljice. Upoznale smo se slučajno i ona o meni ne zna ništa, osim da imam dvoje dece školskog uzrasta. Počinjemo priču o školstvu i ona kaže da ne zna šta sad hoće sa tom inkluzijom.
-" Eto ja imam u razredu dečaka koji ne čuje dobro i nije njemu mesto u redovnoj školi, već u specijalnoj. Znate, njemu će tamo biti bolje".
Odavno želim da pišem o jednoj za mene jako važnoj temi, a to je inkluzija. Htela sam da pišem o tome kako to izgleda kod nas, a kako u nekim evropskim zemljama i u SAD, kao i koje su prednosti, a i na koje teskoće se može sve naići. Međutim, dve stvari su me navele na to da pišem o drugim stvarima vezanim za inkluziju.
Prva je proleće, koje i ako volim, budi u meni sećanja na neke teške stvari, a koje su se nekako uvek dešavale u ovo doba godine.
U proleće smo krenuli kod psihologa i logopeda
"Zovi me ćupom, al' me ne razbij", imala je običaj reći moja pokojna baka.
Odavno želim da pišem o ovome,ali nikako ne pronalazim vreme, a ni reči. Danas je jedan bloger opet upotrebio reč autizam i podsetio me na to. Ovaj put su bili u pitanju "autistični upravni odbori". Poslala sa mu pp, sa molbom da to promeni i on je uz izvinjenje odmah to i uradio. Evo i ovde mu se zahvaljujem na tom gestu. Pre nekoliko dana je jedan drugi, inace meni veoma drag bloger nazvao moderaciju autističnom ( nadam se da će se i ovaj put praviti da nisu pročitali:) ). Nekoliko dana ranije neko drugi je pomenuo u svom komentaru.
Zajedničko svim tim