Gledam u ženu i ne verujem da to govori. Znam da je trebalo do sada da naviknem na takve stvari, ali mislim da to nikada neću uspeti, pogotovo kad tako nešto čujem od prosvetnog radnika, u ovom slučaju, od jedne učiteljice. Upoznale smo se slučajno i ona o meni ne zna ništa, osim da imam dvoje dece školskog uzrasta. Počinjemo priču o školstvu i ona kaže da ne zna šta sad hoće sa tom inkluzijom.
-" Eto ja imam u razredu dečaka koji ne čuje dobro i nije njemu mesto u redovnoj školi, već u specijalnoj. Znate, njemu će tamo biti bolje".
-"Vidite, ja mislim da mu je baš mesto u redovnoj školi, kao i mom detetu koje ima autizam", pokusavam mirno da joj odgovorim.
-"Ali znate , on ipak treba da bude sa sebi sličnima. Primeti on da se razlikuje i počeće da pati zbog toga .", nastavlja ona.
-"Ne znam ništa osim toga da to što vi predlažete meni liči na geto. Hoćemo li posle škole da ga stavimo u neko naselje koje ćemo do tada da napravimo, a u kojima će živeti samo slični njemu, da i tada ne bi patio?", odgovram joj, a onda brojim u sebi i pokušavam što mirnijim tonom da objasnim koliko je važna inkluzija.
Pričam joj kako Aleksa zahvaljujući tome što ide u školu pored zgrade, sad kad izadje u park više deci nije tako neobičan, jer je on sad neko koga poznaju, njihov školski drug. Naš razgovor traje nekih destak minuta, a ja se posle nadam da će ona barem još toliko, ako ne može više, da razmisli o tome, o čemu smo pričale.
Posle toga odlazim na kafu sa meni dvoje jako dragih ljudi. Pričamo o raznim stvarima, šalimo se, a meni stalno na pameti ona učiteljica. Njima ništa ne pričam o razgovoru koji sam vodila. Nemam snage, a i počinjem da mislim da nije uredu da ljudi oko mene stalno slušaju takve priče. Dolazim kući sa idejom da pišem blog, a onda iz istog razloga odustajem.
Ipak od nekih stvari ne možemo pobeći, a tako ni ja izgleda od ove teme. Sinoć mi stiže molba prijateljice koju sam spominjala u svojim komentarima, da postavim njen tekst kod sebe. Ona je takođe na blogu i njen nik je boskovic4, ali ima lošu interenet vezu i misli da neće moći da odgovori na komentare ako ih bude.
Pristajem naravno i zbog nje i zbog toga što se nadam da će ovo pročitati i neko ko o inkluziji ima stav kao pomenuta učiteljica i posle barem malo razmisliti o tome.
Vi ostali, za koje znam da razumete šta je za decu dobro i važno, nadam se da ćete imati razumevanja za još jednu moju priču o inkluziji.
"Jedino što je potrebno zlu da trijumfuje je da dobri ljudi ne urade ništa."
Edmund Burke
Ja i dalje verujem da ima više dobrih ljudi.
Evo sad prica moje prijateljice :
Već godinama pokušavam da moje dete sa autizmom uključim u redovnu predškolsku ustanovu uz asistenta, na dva sata dnevno. I već godinama nailazim samo na odbijanje. Najčešća obrazloženja koja sam dobijala su:
"Mi nismo dovoljno stručni za rad sa takvom decom. Sa vašim detetom treba da
rade psiholozi i defektolozi." Lazara, od njegove treće godine, redovno vodim kod logopeda i psihologa, i upravo su mi oni preporučili da ga uključim u redovnu vršnjačku grupu zbog pospešivanja socijalizacije i
komunikacije.
"Naše grupe su prepune, morali bismo da smanjimo broj dece za određeni procenat, što je nemoguće!!!" Ova konstatacija najčešće bude izgovorena takvim tonom kao da sam ja zahtevala da ispišu bar dvoje tipične dece i prime ovo moje jedno, i to sa autizmom. Ne razumem zašto niko unapred ne misli i na decu poput Lazara, zašto se planski ne formiraju grupe??? Čak i u mnogim razvojnim grupama (častan izuzetak "Pčelica", PU 11. april, Novi Beograd) dobijala sam ovakav odgovor : "Ja već imam dva autizma, nema šanse da radim i sa trećim!!!". "Dva autizma" su u prevodu dva deteta sa
autizmom, a "treći autizam" se odnosi na mog Lazara.
Doživela sam i preživela i ovakav savet: "Majko, potražite vezu da ga trajno smestite u neki dnevni boravak jer, verujte mi, niko Vam ga neće primiti, a kad ga smestite, moći ćete da se posvetite ostalim članovima Vaše porodice".
U mom slučaju, "ostali članovi porodice" je moj suprug i, kad ga već pomenuh, ne mogu da propusitim priliku i ne kažem da je među stručnjakinjama sa kojima sam se ja sretala "hit" pitanje (među prva tri svakako): "U kakvoj porodici Vi živite, mislim, da li živite sa ocem Vašeg deta i kakav je
njegov odnos prema detetu?".
Uz ovo pitanje ide i obrazloženje da muževi najčešće napuštaju svoje porodice kad se ispostavi da dete ima "problem". Ja sam, eto, srećna jer mene moj još uvek nije napustio.
Na jednom seminaru za stručnjake "inficirane" inkluzijom, jedna od predavačica posebno je naglasila da " stručnjaci ne treba da procenjuju stil života porodice deteta sa teškoćom u razvoju" .
Možda ću sledeći put reći da živim sa partnekom i da sam homoseksualno
orijentisana.
Naravno da neću nabrajati imena svih vrtića koji su me odbili, bio bi to veoma dugačak spisak, ali moram da napomenem bar one koji se nalaze na 3,5 do 5, 5 minuta hoda od zgrade u kojoj trenutno živimo.
U vrtiću "Maja" (ulica Gramšijeva, Novi Beograd) rekli su mi da u maju mesecu donesem svu potrebnu dokumentaciju i da ću odgovor dobiti u oktobru!!! U oktobru su mi rekli da se obratim komisiji za prijem dece.
Zar vam ne liči ovo na jednu od priča iz neke čekaonice?
Kad sam konačno došla do jedne od članica komisije, saznadoh da na celoj teritoriji opštine Novi Beograd nema mesta za moje dete, ali da mogu da posećujem bibloteku igračaka dva puta nedeljno u poslepodnevnim terminima.
Socijalna radnica iz vrtića "Čarolija" (ulica Radiča Petrovića, Zemun) objasnila mi je da bez obzira na to šta ja želim i šta su mi stručnjaci preporučili, oni ne primaju "takvu decu" i da za njih postoji grupa u Zemun Polju. Na moje pitanje kako da odlazim svakodnevno iz Bulevara Nikole Tesle do Zemun Polja, dobila sam odgovor: "pa sedamstočetvorkom !!!".
Pola godine kasnije, ponovo sam otišla u taj vrtić da vidim da li bi mogli da uključe Lazara u njihovu predškolsku grupu i tom prilikom, pored socijalne radnice, pridružila nam se i psihološkinja. Njih dve su se potrudile da mi "plastičnim" primerom objasne koliko je to nemoguće: "U predškolskoj grupi ima puno dece, a prostorija u kojoj se sve dešava je veoma mala, i šta ako Vaše dete postane agresivno zbog tolike dece i te male prostorije???".
Pomislila sam: " ko zna zašto je to dobro", pozdravila ih i otišla.
Ne želim da imenujem sve institucije i osobe koje su doprinele da ovakve situacije budu još neprijatnije, jer bih time mogla ugroziti opstanak meni nekih dragih ljudi u tim istim institucijama.
Zgrada u kojoj živimo pripada Zemunu, te sam zato otišla u OŠ "Majka Jugovića", (Gradski park), iako u neposrednoj blizini naše zgrade postoje još tri škole.
Psihološkinja, prijatna žena, čim sam joj saopštila razlog mog dolaska, rekla mi je: "Mi to ne radimo zato što nismo dovoljno stručni. Naši učitelji/ce smatraju da nisu obučeni za rad sa takvom decom."
Imam utisak da sam ovu rečenicu već negde čula !
"... imali smo mi tri dečaka sa autizmom, ali to je išlo taaaako teško, mislim da je mali Mihajlo baš patio, ... mada su ga deca izuzetno lepo prihvatila i nekako se zaštitnički postavila prema njemu."
Pomislih da bih mogla da pošaljem dopis Ministarstvu prosvete i na taj način da pokušam da ostvarim pravo mog deteta na obrazovanje, kao i moju obavezu da ga upišem u osnovnu školu.Sad mi je žao što nisam tražila pismeno obrazloženje.
Bilo kako bilo, ta veoma prijatna žena zna da niko nema prava da odbije da primi moje dete u školu ako istoj teritorijalno pripadamo, ali njen savet je: "ipak je za vas bolje da idete tamo gde to znaju da rade i gde za topostoji dobra volja".
Uredno je zapisala moje ime i kontakt telefon. Obećala mi je, i bez moje molbe, da će mi se javiti ako se nešto promeni.
Šta mislite, da li očekujem taj poziv?
Otišla sam tamo gde ima dobre volje...
Nisam znala da odgovorim na pitanja koja su mi postavili: "Zašto mislite da naši učitelji imaju veću obavezu da prime Vaše dete od njihovih kolega u Zemunu ili Novom Beogradu? Kako da objasnimo našim učiteljima da Vas je odbila škola kojoj teritorijalno pripadate zato što 'nisu dovoljno stručni',
a mi, ipak, treba da ga prihvatimo?"
"Zašto se škole ograđuju rečenicom 'nismo dovoljno stučni' i ništa ne preduzimaju po tom pitanju? Svako od nas ima pravo da nešto ne zna, ali svi imamo obavezu da naučimo. Naša škola ni po čemu nije inkluzivna, osim što ne odbijamo decu sa teškoćama u razvoju sa naše opštine. Nemamo specijalne
edukatore, stručne saradnike, asistente, volontere..., čak ni smanjen broj dece u odeljenju, ali imamo dobru volju, učimo, snalazimo se..."
U Beogradu postoje tri ili četiri redovne osnovne škole koje primaju decu sa teškoćama u razvoju. Tri ili četiri nije dovoljno. Ovom prilikom neću nabrajati imena tih škola, kao što neću imenovati niti onih nekoliko privatnih vrtića koji, takođe, uključuju u svoje redovne grupe decu sa teškoćama u razvoju. Šta se događa kad se pročuje da postoji takva škola?
Roditelji sa svih opština počnu da se obraćaju samo toj školi. Očekivana reakcija odgovornih ljudi je da se u jednom trenutku zabrinu zbog tolikog priliva dece sa teškoćama, jer ne mogu samo oni da preuzmu svu odgovornost i svima nama izađu u susret. Zato su takve škole primorane da se ograniče na upis dece samo sa svojih opština.
Elem, šta mi valja činiti?
1. Da odustanem od upisa u školu ove godine jer nas je, izmedju ostalih,odbila i škola kojoj pripadamo?
2. Da se preselimo na Čukaricu, jer tamo postoji mogućnost da prime Lazara u školu, a zaista je nemoguće da svakodnevno dva puta prelazimo most i dva puta prolazimo pored Sajma, i - što kaže moja prijateljica - posle više od sat vremena vožnje autobusom dete neće biti ni za šta, a kamoli da prati šta se dešava na času.
Preselićemo se i zvanično promeniti adresu stanovanja, jer je to jedini način da Lazara ove godine upišemo u školu kako bi bio u prirodnoj sredini u kojoj se uči, kao i sva druga deca, kao i svi mi.
Pitam se kada će ta naša svest već jednom da izraste i poraste?
Kad ćemo početi da kreiramo kvalitetne usluge za sve građane ove države?
Ako ne kažem dovoljno glasno da imam problem koji sama ne mogu da rešim,
niko na mene neće obratiti pažnju. I dalje zavisim od dobre volje dobrih
ljudi...