Prosao sam kroz vatru danas i nisam se opekao. Otvaram kutiju od cipela... Slike stare i vise od dve decenije rasule su se po podu. Tik pored slike mog oca, kako ponosno drzi svog naslednika u rukama, pala je i slika tog istog naslednika kako u zagrljaju drzi opet tamo neciju "jednu od najvecih radosti u zivotu". He, he... Ivana. Dok premotavam svoja bleda secanja na nas, pomislih sta je to bilo... ljubav ili nesto drugo? Sad, sa distance od nekoliko godina, sa isto toliko vise iskustva i bez emocija koje koce trezveno razmisljanje, trebalo bi da mogu da odgovorim na to pitanje.