AleXandar Lambros
AleXandar Lambros
U centru Novog Sada od juče postoji “Prolaz Srđana Aleksića», koji je dobio ime po mladiću iz Trebinja ubijenog u rodnom gradu zato što je branio komšiju i prijatelja Alena Glavovića, Muslimana iz Trebinja
Srđan Aleksić je imao 26 godina kada je ubijen. Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem
Srđana Aleksića, vojnika Vojske Republike Srpske ubili su pripadnici te iste vojske pošto im se suprotstavio kada su na ulici htjeli da ubiju njegovog poznanika, Bošnjaka iz Trebinja. Dana 21. januara 1993. godine grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je legitimisala osobe na trebinjskoj pijaci. Nakon što su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Srđan priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto Glavovića, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu, i preminuo je 27. januara 1993. godine.
Srđanov otac Rade tada je napisao čitulju u kojoj je naveo:
"Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost."
Jutros mi je Student poslao ovu vest sa, za mene neistraženih, prostranstava kontinenta Fejsbuk. S obzirom na značaj otkrića, a u nadi da autori neće zameriti popularizaciju istog na našem blogu, prenosim ga ovde i molim novinare istraživače (naročito kolegu Đ.J.) da se jave i preuzmu vođenje dela diskusije o ovom neverovatnom otkriću, o kome piše njihov Njuz.net.
BEOGRAD, 8. Oktobar (Njuz) - Beogradski geološki institut objavio je jutros da su njihovi istraživači otkrili do sada nepoznatu i neistraženu kopnenu masu između Beograda i Kosova i Metohije. Shodno svojoj poziciji radni naziv teritorije je za sada Centralna Srbija iako će to biti predmet rasprave u beogradskim ekspertskim krugovima.
Ovaj ogromni prostor pronađen je sasvim slučajno tokom redovne potrage Geološkog instituta za trasom koja vodi kroz mitološki predeo legalizovanih parcela južno od Obrenovca.
I tako, izgleda da Nobelovac Mira nije ipak mogao da odoli a da ne pokaže mišicu svoje Administracije-policajca. Kod ciničnijih među nama neodoljivo se nameće zaključak, "eto, sada je jasno ko stoji iza arapskog "spontanog" događanja naroda". Još jedan cinizam koji se nameće u situaciji u kojoj je libijski diktator suočen sa pretnjom savezničke vojno-humane intervencije je taj da li će libijske žrtve biti vredne ove promene? Šta će doći posle njih? Haotična promena sistema, prividna samo, u kojoj će se nakon nekog vremena anarhije i optimizma uzrokovanog praznim nadama ponovo ukotviti ljudi na koje se oslanja danas Gadafijeva diktatura kao na, Alaše moj, "činovnike koji dobro poznaju administraciju upravljanja državom", ili kao na "reformisane koalicione partnere koji nemaju ništa ideološki zajedničko sa prethodnim režimom, i sa kojima smo se pomirili vlasti radi", iako su sedeli u istim funkcionerskim foteljama kao diktatorovi ljudi nekada, ili kao vajne reformisane socijaldemokrate danas?
Rezultati glasanja povodom donosenja odluke Skupstine grada Kragujevca da se na ulasku u grad podigne KRST!
Treba li reći da su ĆUTALA: nadležna ministarstva, Putevi Srbije, Inspekcijske službe, gradjani KOJI nisu ni pitani!
OMERTA!
Boletova tetka je bila iz Dubrovnika, zato smo tamo išli na letovanje. Nije bilo drugog razloga. Ne zbog letnjih igara, iako smo išli obično u to vreme. Igre počinju negde oko mog rođendana, po tome pamtim. Za sve te godine slušao sam nekoliko gudačkih koncerata kroz pregrade od šper ploče. U to vreme pada i svršetak Vimbldona. Meni drevne lepote starog grada ništa nisu značile. Ni onaj kamen koji štrči iz crkve i na koji se ljudi penju pokušavajući da se zadrže, zbog određene simbolike. Ni Djelo Jusić, ni brat mu, ni Tereza Kesovija koja se glasno smeje ispred Gradske kafane, ni Buco i Srđan, ni Hamlet na Lovrijencu, ni Rade Šerbedžija, ni šarplaninac Ibrice Jusića, ni hrvatske i srpske glumice srednje i mlađe generacije; ništa mi sve to nije značilo kao činjenica da si u Dubrovniku mogao, kao u nekom velikom gradu, da se izgubiš u gužvi.
Пре кратког времена сам добио поруку од особе коју не познајем. У неколико љубазних речи каже ми да је она сада професор математике у мојој гимназији, да организују прославу поводом 50-годишњице и да би их обрадовало уколико напишем неколико редова који би били прочитани садашњим ђацима током прославе. Било шта, каже, рецимо нешто око мојих учешћа на такмичењима.
Учинио сам то са задовољством, једва око двеста речи, јер такве прилике нису за предугачке приче (то добро знам, јер су и мени некада читали свакакве глупости док сам погледом тражио Радицу по сали). Овде ћу, са мало више детаља, испричати исту причу чију сам кратку верзију послао тамо.
Kosovo je Srbija, tvrde jedni.
Kosovo je nezavisna država, tvrde drugi.
Svi se pozivaju na nešto tvrdeći da su im to argumenti. Zvanična politika moje države kojoj plaćam porez i koja ima zakonsko pravo da od mene traži da je branim nežalećidautojborbidamisvojživot je da je Kosovo deo Srbije. Predsednik i ministar inostranih poslova moje države