Postoje ljudi koji jedu samo da bi utolili glad. A postoje i oni drugi koji uživaju u hrani. Prvi bi pojeli i masnu dasku od klozeta. Drugi znaju kako da taj nagon artikulišu, da svojim nepcima priušte radost.
Milioni ptica selica napuštaju Evropu kako bi odletele do svojih zimovališta u Africi. BirdLife International poziva sve Evropljane da 1. i 2. oktobra iskoriste priliku da upoznaju fascinantne seobe ptica.
U 37 država Evrope i centralne Azije, nacionalni partneri organizacije BirdLife International pozivaju zainteresovane da posmatra ptice i čuju zanimljivosti o seobi.
Nakon teksta Zašto vežbamo, nisam mogao da ne napišem tekst, koji bi trebalo da odgovori na pitanje kako to mi vežbamo. Ono što je karakteristično je da mnogi veruju da je vežbati u stvari veoma lako i da je dovoljno pretplatiti se na neki magazin, naučiti nekoliko stručnih izraza, kupiti patike i krenuti. Često budu zavedeni pričom od strane loše obrazovanih, ali dobro građenih fitnes trenera, kojima je osnovni cilj da zadovolje želje klijenata bilo to korisno za njih ili ne. Nedavno mi se jedan kolega žalio kako mu je došao klijent sa zahtevom da radi mrtvo dizanje iako je imao operaciju kičme zbog hernije na međupršljenskom disku. On je čitao da je to dobro za leđa i tačka. On plaća. Sve to me je motivisalo da pokušam da još malo više osvetlim mračnu stranu fitnes industrije, koja sama nije problem dok je u pitanju prodaja rekvizita i sportske opreme, ali kada dođemo do vežbanja, tada je ulog daleko veći. Ulog je zdravlje.
s osobitim zadovoljstvom predstavljam vam radove moje drage prijateljice - priganice.
mozaik od živih mušalja
zato, da polako spremim vojsku slika koja će,
kada dođe, poraziti paralizu od straha i možda bola
da mogu slobodno da volim i koga nema baš sada i baš ovde
čak i nekog ko je prvo davao i davao pa onda deo ubio i odneo
da uspostavim apsolutni red među ljudima i njihovim pečatima u mojoj glavi
da ih poređam, odredim im snagu, sjaj i značaj,
da znam od koga sam i kome sam i da konačno formulišem
što verujem da je bilo i što verujem da je moje.
Rada je kružila oko stola sa sinom u rukama, (procedura za podrigivanje posle podoja), šapućući mu Miša, Miša, Miša.., kao da hoće da mu u glavu utuvi ime koje je, zvanično, nosio tek dva dana, od Duhova. Do krštenja je bio Predrag, to ime je dobio za nedajbože još u porodilištu, na Znamenju; brižna crkva se ne odriče ni jedne duše. Ponosni nosilac dedinog imena je, konačno, učinio ono što se od njega očekivalo a zvuk učinjenog se poklopio sa zvukom automobila koji se kretao kaldrmom i zaustavio pod prozorom. Rada se
Ovo je jedna od priča za koju ne treba puno reči, koja se razume u sekundi. I bez pričanja. Ovo je priča o čoveku koji je sa sudbinom odavno na "ti". Često se gledaju u oči a ona spušta pogled. Sudbina ga je uvredila, ali ne i porazila.