Nulla rosa est (Ništa nije ruža)
Nekada davno lepo se govorilo: „Čovek je mera svega" (Ο άνθρωπος είναι το μέτρο όλων των πραγμάτων). Pritom se pod čovekom podrazumevalo "ljudsko biće", a ne isključivo muškarac. Na osnovu praćenja nekih najnovijih medija, ovih dana bi se, izgleda, moglo reći da je „žena mera - muškarca".
Znam, znam da je uvek nezahvalno govoriti o muško-ženskim odnosima u širem društvu, jer što god da kažemo uvek postoji mogućnost da budemo krivo shvaćeni. Naime, u pitanju
Šta smo? Lisice ili ježevi? Da li znamo mnogo manjih stvari ili jednu veliku stvar?
Pitanje bi, verovatno, većini nas promaklo, kao i većina drugih pitanja, da nas ne podsećaju kako ono ima mračniju i setniju stranu - umorni od površnosti svaštarenja umemo s tugom da se sećamo propuštenih prilika da se nečemu potpuno i iskreno prepustimo, da bi drugi među nama tugovali za šarolikim svetom i životom kroz koji su provukli jednodimenzionalno vreme neke uže strasti.
Često imamo osećaj da smo u pogrešnoj koži, i često izgleda da je naša potreba da se zašijemo u pogrešnu kožu iskonska, deo azbuke ljudskog karaktera.
Beograd je do nedavno bio među vodećim svetskim prestonicama dobrog provoda i zabave, ali taj status mu je uzdrman Odlukom gradske skupštine o zabrani prodaje alkoholnih pića od deset uveče do šest ujutru. Po stupanju odluke na snagu u maju mesecu, to se odrazilo na mnoge koji žive (i cugaju) u njemu, ali i one koji kroz njega prolaze i rado mu se vraćaju. U drugim gradovima i selima diljem Srbije, alkohol se i dalje nesmetano prodaje i noću i danju, a ista prohibicijska odluka u Novom Sadu još ranije je proglašena neustavnom i nevažećom. Zašto u prestonici izostaje demokratija tog tipa, i da li je Beograd postao prohibicioni logor?
Stvari su se otele kontroli. Ja pozivam sve ljude pravilnih shvatanja na borbu protiv uticaja neprimerenih sila u našoj sredini. Godinama nisam primećivao rušilacku snagu koja polako i sigurno radi na podrivanju svih onih temelja na kojima počivaju zdrave porodica a time i jedno zdravo društvo.
Pokušava da se seti kada je sve to počelo.
Sakupljanja raznih vrsta nikada joj nisu bila strana. Dovlačila je najkrhkije i najrobusnije školjke sa morskih i rečnih obala, sve verujući da tako može da sačuva pevljiv zvuk vode i sećanje na sasvim određene trenutke blago izvitoperene daljinom i neminovnim protokom vremena. Nije odustajala ni kada bi primetila da, osim tanušnog mirisa soli i algi, malo toga ostaje.
Moguće je da neki blogeri na ovaj moj post olako reaguju: "Pih! Šta je bitno da li je čovek levak ili dešnjak. O tome danas retko ko razmišlja". Ja bih voleo da je u životu tako, da činjenica što je neko levak nema nikakvog značaja, ni za njega ni za njegovo okruženje.
Medjutim, od kako je veka i sveta, postoje
To nepriznavanje samo po sebi i ne bi bilo neki preveliki problem kada bi se dotični zakatančio među svoja četiri zida dok