To nepriznavanje samo po sebi i ne bi bilo neki preveliki problem kada bi se dotični zakatančio među svoja četiri zida dok ga ludilo ne prođe. Nevolja nastaje kada se tako teško uračunljiv pojavi među svetom - na radnom mestu, na primer.
Prva stvar u ljudskoj ličnosti koja se rastopi u dodiru sa alkoholom je dostojanstvo. Videli ste to sigurno, barem jednom: svi se pretvaraju da ništa ne vide, da ništa ne čuju i ništa ne osećaju dok pijanac mudruje, ciči, psuje, kudi, brani, napada, brekće, stenje - jednom rečju - ometa. Niko da mu kaže u šta se pretvorio, pa ni „prijatelji". Misle da su mu, time što ćute, olakšali muku.
Nikada mi nije bilo jasno da li alkoholičar postaje nepodnošljiv kada popije ili kada ne popije. Poredeći ih sa narokomanima i strasnim pušačima, a i analizirajući ponašanje nekih koje znam, čini mi se ipak da za njih nema veće nevolje nego kada ih neki nepredviđeni događaj spreči da prustupe svom dnevnom ritualu.
U nekoj poodmakloj fazi svog licemerstva, pijančeva okolina od ćutologa postaje povlađivač, što se najčešće manifestuje složnim klimanjem glavama. Čak mu i namignu u znak tobožnje naklonosti. Međutim, sve se naglo menja kada ovaj napusti društvo. Tek tada sledi paljba iz svih oruđa: kako se usuđuje da nas maltretira, zašto se već jednom ne leči, zašto se na ulazu u firmu ne postavi uređaj za alko-test, zašto barem ne pije neki manje smrdljiv alkohol...
Brzina takve travestije prisutnih me je uvek impresionirala, ali mi je jasno govorila i da alkoholičar nije najveći, ili barem ne jedini krivac za svoju nesreću.