Prevodjenje je najvažniji svetski posao (Gete)
Nisam imao u planu da ovih dana pišem post o prevodjenju, ali me je poslednji Jeremijin post inspirisao da iznesem neka svoja vidjenja na tu temu.
Neka mi se ne zameri što se usudjujem da se, prilično na brzinu, bavim tako važnom temom kao što je prevodilaštvo, ja koji faktički nisam iz te profesionalne "fele", i koji sam sebi delujem, kada sam u najboljem
Jedan engleski pisac napisao je knjigu sa nazivom: "The Diary of a Nobody" (koju je The Guardian uvrstio u '1oo najboljih knjiga svih vremena'). Ja ne vodim dnevnik, valjda zato što sam prilično nesistematičan, ali volim povremeno pisati pisma i - blogove. Otuda gornji naslov za nekoliko mojih sledećih priloga
Zovem se Nikola. Po vokaciji sam biolog/ekolog, radim kao naučni istraživač/univerzitetski
Bio je dobar i veoma poznat književnik (pesnik, romansijer, pripovedač i dramaturg), mada u italijanskoj izuzetno bogatoj književnoj povesti ima boljih književnika od njega. Pored svoje osnovne intelektualne strasti prema književnosti, bavio se i javnim i političkim aktivnostima. Bio je veliki nacionalista/fašista (dobro, preteča fašista) sa kraja XIX i početka XX veka. Ne samo da je važio za čoveka od akcije, nego je bio i ratnik - jednom prilikom, u ratnim izvidjanjima, izgubio je jedno oko. Opet, kao ratnik bio je neuspešan imitator Garibaldija. Bio je
Призор који следи данашњим младићима и девојкама тешко је замислити: осам стотина хиљада партизанских војника раштркано је по земљи која се зове Југославија. Пред њима узмичу немачке, усташке и четничке јединице, највише у правцу Загреба. Колоне сутрашњих победника често без престанка за њима марширају, правећи кратку паузу, колико да се попуши цигарета. Они срећнији борци смештени су као посада у преузетим насељима, и пред слободан излазак у град међусобно позајмљују бољу војну опрему. Сви ревносни војници света деле истоветну илузију: да су у униформи лепши. Неће је још дуго носити, јер последња је година Другог светског рата.
Будућим генерацијама ове слике изгледаће попут фантастичних приповести из земље која никада није постојала.
Milan Nikolić
Ko životari na Parnasu, a ko se bahati na Olimpu savremene srpske književnosti (deo prvi)
"Njegov minhenski stan je bio jedan predivan penthaus u šumi.Bukvalno sve se uključivalo na daljinski."
"I da ne zaboravim Hyatt. I on je bio deo nas"
Marijana Mateus, Amuage, p.134;190
Bože, ne sudi, Ti nikada na ovom svetu nisi bio žena!
Postoje pesnici koji zaslužuju da im se povremeno vraćamo.Marina Cvetajeva je moja stara rana.
Za nju nije dovoljno reći: jedna od najvećih ruskih pesnikinja svih vremena. Njena velikost može se shvatiti, čini mi se, samo ako se uvidi i činjenica da je u pitanju bila svojevrsna žena-mučenica, pošto se njeno stvaralaštvo ne može odeliti od njenog mučeničkog života.
Osetljivima i onima sa urodjeno jakim rodoljubivim osećanjima ne preporučuje se čitanje ovog bloga
Postoji mnogo knjiga i filmova na temu ljubavi prema domovini. U književnosti su tome naročito doprinosili - pesnici.
A od malih nogu su nam govorili da je domovina svetinja. Sećam se, kao što se sećaju i mnogi drugi, da su nas u prvim razredima pučke škole, naglašeno učili o domovini i rodoljublju. Govorili su, pored ostalog, da je domovina "nešto najvažnije na svetu", nešto "što se voli više od majke", više od devojke/mladića (što je eufemizam za ljubavnicu/ljubavnika), te da za domovinu treba da u svako vreme budemo spremni dati život, i tako to.
Bismilahir-rahmanir-rahim!
بسم الله الرحمن الرحيم
U ime Boga (Alaha), Milostivog, Samilosnog.
Ovim rečima počinje jedan od najvećih romana novije srpske književnosti, Derviš i smrt M. Selimovića.
Na stranu primedba Alije Isakovića da je ironično što jedan od najvećih srpskih romana počinje deklaracijom islamske vere, muslimanskim Vjeruju. Nego, primetih