Dugo nisam pisala, pa nisam ni filtrirala internet titbitse. U poslednje vreme rečenice koje često primećujem prateći online medije i socijalne mreže su, danas internet gori…internet je danas buknuo od besa zbog ........., a tu gde su mi sada tačkice, obično se nađe senzacija dana. U ovom javljanju bih se osvrnula na strane, uglavnom na američke medije i društvene mreže, i ono što saznajem preko njih, jer mi je to sticajem okolnosti od jesenas nekako najfriškije.
Neki koncepti su izgleda dušu dali, i kao da su smišljeni za
Još proletos smo doneli odluku da ove godine ne stavljamo zimnicu, već da sve što nam treba kupujemo u marketu. Zimnica i onako postaje stvar prošlosti. Cena višanja od 150 dinara po kilogramu je učvrstila tu našu odluku, pa je prva žrtva bio sirup od višanja. Prošle su i kajsije i maline, paradajza je i onako ostalo od prošle godine. A onda je došao septembar i tek tada smo shvatili da je zimnica ipak neophodna. :-)
Baš volim da vidim punu policu raznih đakonija, od kiselih krastavaca i paprike, preko ajvara, kuvanog paradajza, raznih kompota, pekmeza i nekih salata sa paprikom i šargarepom koje i ne znam kako se zovu, a stavljamo ih u ljutoj i neljutoj varijanti. U zamrzivaču je pečena paprika, a kad dođe novembar i kiseljenje kupusa je tu.
Svaka samoposluga u okolini nudila je odličan izbor svih vrsta sireva: domaćih austrijskih, i onih uvoznih što su stizali iz Francuske, Italije, Holandije, Nemačke i komšijske Švajcarske. Gaude, edamera, trapista i kamembera, pakovanih na najrazličitije načine i one u rinfuzu.
Feldkirh je - kad rekoh "domaćih austrijskih" a kao mesto zbivanja - naime gradić u Forarlbergu, najmanjoj i najzapadnijoj austrijskoj republici smešten uz samu granicu sa Lihtenštajnom i otprilike na početku doline stare Rajne koja teče do Bodenskog jezera.
No izbor svakog pravog Montafonera, gde god da se nalazi a to može da obezbedi, jeste Montafoner Sura Kees.
Da, upravo tako zvuči Montafoner Sauerkase na tom čudnom dijalektu koji je mešavina nemačkog i retromanskog, u dolini nekada divljoj a sada bajkovitom skijaškom raju, koja se pruža petnaestak kilometara uspinjući se polako od Bludenca uz Silvreta Hohalpenštrase sve do pasa na preko 2.000 metara nadmorskevisine kojim se prelazi u Tirol.
Ali, nisam hteo o tome, bar ne sada.
red proleće B. i ja pravimo kontrolnu zdravstvenu "generalku". Obično krenemo od KKS, pa biohemija, lipidni status, i dr. jer ja hoću nakon zimskih gastro bahanalija i dijete koja usledi da saznam da li je moj spartanski izbor hrane doneo dobre rezultate. Već dve godine nervira me moj malo povećani holesterol, pa nastojim da ga svedem i "uđem u normalne vrednosti". Posle bahatog gastro ponašanja i zimskog ignorisanja te užasne i strašne reči - umerenost, vreme je za izvinjavanje sopstvenom telu.
Sa tim sumnjama i strahovima, morate oprezno ljudi moji. Čačkanje mečke vrlo lako može da postane stvarnost. E, tako i ja...Težak sam baksuz. Crk'o fridž! (Božemioprosti, liči mi na ono od pre nekoliko desetaka godina, kad je Pušenje reklo - crk'o maršal ! Puj, puj...) Strepim nedeljama, vidim da ne hladi dobro, i eto...
Pa, gde sada pred slavlja, kad s tv-a najavljuju uskoro proljeće u decembru, suncetizimskozubato, kad mi trebaš k'o lebac, makar i takav star, i sav erlav?!
Latim se pre neki dan da ga spremim i operem ranom zorom, jer će mi ovih dana trebati svaki kvadratni milimetar. Unutrašnjost mu njegovu ogromnu! Kad li...otvorih vrata, a iz njega me zapahne neka vrsta toplog fena, baš kao što je ovaj koji odjutros pirućka u Novom Sadu kad mu vreme nije, naelektriše me elektrostatički momeeeentalno, a da mi je neko bio blizu, ne iskre, već bi kao prskalice prskali u duetu. Proveravam lampice, kad ono - ni bau, ne svetli ništa, njente, nating, nada...(paz' ovo, sve na N)
Novac je nešto s čim se susrećemo u svakodnevnom životu, nešto što upravlja našim sudbinama, sudbinama naših roditelja, dece, unuka... Novac je, ponekad, ono što nam određuje sudbine, što nas nagoni da napustimo grad u kome smo odrasli, prijatelje, rodbinu, porodicu, novac je ponekad ono što ljude održava u lošim i disfunkcionalnim brakovima, a ponekad i jedina stvar koja ženu ili čoveka čini srećnim: stvar koja kupuje kozmetičke tretmane, ulepšavanja, cipelice, tašnice, ogrlice, seksualne igračkice, a ponekad, boga mi, i čitave partnere... U Srbiji se često za previše
ednom je Charles Bukowski rekao: "Drinking is an emotional thing." Proširila bih ja to i na hranu. Ne može to oko nje svako. Priprema hrane, kuvanje i uživanje u dobroj hrani, sa svom strašću i zadovoljstvom koje neko može tom prilikom pokazati, ne može se porediti sa trpanjem kakve bilo hrane u sebe, zato što je eto, vreme jelu. Priznajem da ja nisam bila oduvek ona koja voli da se bakće poslovima po kuhinji, ali ljubitelj dobre hrane sam bila - uvek. Sećam se kako je davno moja prva kuhinja bila opremljena osnovnim "alatkama", ali koje nisu bile često upotrebljavane. Hmm...mladost, ludost.
Danas posle pazara tout le Karaova (Crna dolina) se okupila u izletištu sela Čomlekči da gleda ljude koji, okupani maslinovim uljem, turaju jedni drugima ruke u kožne gaće iliti, pogađate već, pe(h)livane.
Sećam se kao da je juče bilo. Šumadija. Vreo letnji dan. Vene kamilica uz seoski drum i titra jara. Na tarabu se nalakćuje baba Kaja i decibelima na kojima bi joj zavidelo seosko crkveno zvono, viče: „Od ovam! Od ovam!“ Mi prozvani, raspušteni i na čuvanje ostavljeni, izmiljavamo i čekamo nastavak. Baba popravlja pera na marami i krikom koji mrtve diže, pita: „Kuj će kuglov?“ A, kuglof joj je bio mrtva usta da ga jedu, recept je u miraz donela iz svojih rodnih Komarica. Mek ko srce devojačko.
Za vikend zabranjeno blogovanje!
Vreme će biti lepo, sunčano i toplo. Šta ćete kod kuće, što da čamite u gradovima? Znate li čega sve ima na samo 100km od Beograda ili Novog Sada? A tek od Niša, Kragujevca, Valjeva - tu je dosta odjehati 30 km od kuće do prelepih mesta i odličnih ljudi.
Moja gospodža i ja smo veliki fanovi putovanja svih vrsta, cunjanja i lunjanja. Volimo da vikendom pobegnemo iz grada i najčešće to radimo