Pre
Na današnji dan pre 95 godina osnovana je Kraljevina SHS1. decembra 1918. godine regent (od 1921. kralj) Aleksandar Karađorđević u palati Krsmanović, na Terazijama u Beogradu, proglasio stvaranje nove države - Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
Pre
Tokom proteklih 10 godina u emisiji "MUĆNI GLAVOM" gostovalo je mnogo zanimljivih ljudi, od satiričara i građanskih aktivista do uličnih svirača i političara.
Jednom, davno, živeo je kralj Mida, koji je sve što dotakne pretvarao u zlato i zbog toga je bio vrlo nesrećan. Mnogo godina kasnije, totalitaristi meke i tvrde opcije su mnoge stvari kojih se dotaknu pretvarali u sranje i to ih činilo osobito srećnim i uspešnim. Lenjin je tako proglašavanjem filma za najvažniju umetnost (OK, to je Ejzenštajnu dalo šansu da napravi remek dela) razbuktao agit-prop produkciju šodera u umetničkoj njivi koja je dzikljala pod kišobranom države, alave da i preko umetnosti mazne još neki poen za sebe.
Znate li onu dečiju pričicu (s poukom) o grupi ljudi koja sedi oko bogate trpeze i niko ne može jesti jer ne mogu da saviju ruke u laktovima, pa stoga ne mogu prineti hranu ustima? I sede gladni sve dok neko ne kaže:"Sa ispravljenim laktovima, ne možemo nahraniti sebe, ali možemo one kraj sebe". Posle toga su svi bili siti, sve što je bilo potrebno jeste pomisliti i na druge, ne biti sebičan, nahraniti drugog, a kad svi to urade oko trpeze više nema gladnih.
Danima čekam da neko nešto napiše o slučaju Jura: Vlasnici/rukovodioci korejske fabrike u Srbiji dali su otkaz ženi koja mesecima ne radi jer je na bolovanju (LINK) i nisu se čak ni sažalili da je drže na poslu još samo 4 i po meseca tokom kojih ona i dalje ne bi radila (a
Kada ste u prirodi, šta radite? Uživate na suncu; branite se od komaraca; prija vam miris borove šume; boje. Nejasno se svesni opšteg utiska, tu i tamo vam pažnju privuče nešto posebno. Ne tražite mahovinu na kori drveta kako bi saznali gde je sever, osim ako se niste izgubili. Ne premeravate cvetnu livadu, osim ako niste geometar. Našavši se u lepoj zgradi ne razmišljate o nosivosti lifta u njoj.
Tako je i kad se nastanite u nekom muzičkom komadu. Ne udubljujte se previše.
Sećam se... Poslednjih nekoliko dana stare godine u školi niko nas ne bi terao da odgovaramo, samo smo pravili zidne novine sa crtežima jelki, Deda Mraza, irvasa i, naravno, poklona. Trideset prvog u kuću bi odnekud bila donesena bugarska jelka na sklapanje, marke „zakržljala u razvoju“, okićena jednocifrenim brojem rasparnih ukrasa. Bio bi uparađen i okrugli sto u maloj trpezariji i prekriven svečanim čaršavom sa izvezenim trešnjama. Na počasnoj galeriji, na centru stola, dostojanstveno stoji masivan crni svećnjak od kovanog gvožđa sa tri debele sveće, opkoljen ruskom salatom, pitom sa mesom i prasetinom. Stražu drže nabildovana pogača, naseckana čajna i mlad sir. Možda i neki slani štapici sa susamom. Ne sećam se, bio sam mali. Na televizoru „ei kolor deluks“ čudno veseli Dnevnik, koji vodi niko drugi do Čkalja. Terciraju pripiti Žika Kakosebešepreziva i odavno izlapeli Nikitović.