Autor: Rodoljub Šabić
„Nalaže se ... da bez odlaganja, a najkasnije u roku od osam dana od dana prijema ovog rešenja, obavesti Humanitarno udruženje dobrovoljnih davalaca krvi iz Novog Sada, ul. Janka Čmelika 23 da li poseduje traženu informaciju, odnosno dokument iz koga se može saznati koje mere su preduzete na osnovu pismene informacije tog udruženja od 27.02.2009.g. u kojoj se upozorava na eventualno kršenje zakona i zloupotrebu funkcija u Zavodu za transfuziju krvi Novi Sad i da mu, ukoliko takav dokument poseduje, dostavi kopiju istog."
Tekst pod navodnicima je glavni deo izreke rešenja koje sam juče potpisao. One .... u citatu izreke su tu, jer je rešenje otišlo, u gotovo istovetnom tekstu na adresu, ne jednog već više organa vlasti. To, a još više koincidencija da sam rešenja potpisao gotovo istovremeno sa pojavljivanjem zanimljivog posta „Impotentnost političkog diskursa" Nebojše Spaića o raskoraku između političke i realne sfere kod nas, motivisali su me da sa nekoliko rečenica o događajima koji su prethodili ovom rešenju, i sam pokušam dati doprinos toj „lepoj" temi.
Dakle, još pre više meseci Humanitarno udruženje dobrovoljnih davalaca krvi iz Novog Sada uputilo je na adrese više subjekata istovetan dopis, u kome je iznelo niz tvrdnji o nepravilnostima, nepotizmu, zloupotrebama, malverzacijama u Zavodu za transfuziju krvi. Nije bilo odgovora, pa se par meseci kasnije, pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama, na iste adrese Udruženje obratilo sa zahtevima da dobije informacije o tome da li je i šta preduzeto povodom njihovog dopisa. Budući da je odgovor opet izostao, podnelo je žalbe Povereniku za informacije. Rezultat je, nakon sprovedenog postupka, gore pomenuto rešenje.
Da odmah kažem, ne znam u kojoj meri su, odnosno da li su uopšte navodi iz inicijalnog optužujućeg dopisa Udruženja tačni ili ne. To me nije ni zanimalo. Mislim naravno da kao građanina jeste, ali ne i u službenom postupku koji sam vodio jer to nije ni u domenu mojih obaveza ni u domenu ovlašćenja. Ono što me jeste zanimalo, to je pravo Udruženja ili u krajnjoj liniji bilo koga da zna da li je povodom tog dopisa nešto preduzeto.
Podnosilac predstavke nije bio „bilo ko", već Udruženje koje zbog izuzetno humanog delovanja bez sumnje zaslužuje poštovanje. Ni predmet predstavke nije „bilo šta", već nešto što je, s delovanjem Udruženja, u očiglednom koneksitetu. Polazeći od toga, bilo je više nego logično očekivati odgovor, ako ne već na prvi dopis, ono svakako na zahtev za dobijanje informacija. Recimo, proverili smo Vaše navode, konstatovali da su isti tačni i tim povodom smo preduzeli...., ili, proverili smo Vaše navode, konstatovali da isti nisu tačni i da povodom njih nema razloga za preduzimanje bilo kakvih mera, ili bar onaj, najlicemerniji, provera Vaših navoda je još uvek u toku, o rezultatima i eventualno potrebnim merama obavestićemo Vas naknadno.
Činjenica da je izostao bilo kakav odgovor govori sama za sebe. Informacija o tome šta je preduzeto nema zato što ništa nije preduzeto. I to nas vraća na problem ignorantskog odnosa politike prema stvarnosti. Ako (nezavisno od stepena zasnovanosti), upozorenje davalaca krvi na situaciju u instituciji koja se bavi transfuzijom krvi nije impuls koji u tim konkretnim okolnostima zaslužuje odgovarajuću reakciju, šta onda za odgovorne jeste takav impuls? Da li za njih uopšte postoji relevantan impuls van kruga sopstvenih predstava i ocena?
Neko skloniji od mene psihološkoj analizi, bar šale radi, možda bi „objasnio" ovakvo (ne)postupanje filozofskim uverenjem po kome istina postoji samo u okviru sopstvene spoznaje odnosno sopstvenog iskustva, a sve drugo nije istina, ne postoji. Ali, šalu na stranu, naravno da nije reč o ekstremno idealističkom uverenju - solipsizmu. Ni o bilo kakvom uverenju. Jer, problem i jeste u potpunom odsustvu uverenja.