Imam dilemu : Da li sam nadobudna, neskromna, neadekvatnog ponasanja ..... ukoliko svakome ko me pogleda ovih dana kazem :
Ehejjjjjjjjj jedno dete mi je diplomiralo na Harvadu, dobilo doktorat u Evropi.... Drugo dete mi je zavrsilo osnovnu skolu kao djak generacije....
Znam tacno kako sve ovo ide ( dugogodisnje iskustvo ) svi se nasmeju, cestitaju, kazu svaka im cast...
Zasto onda negde u sebi imam osecaj "krivice" kada pricam o svojoj deci?
Mnogo su dobri i to stvarno u svakom pogledu....
Pa zasto je ljudima neprijatno da stalno i bez prekida govore to svima?
Meni bar jeste...
Zasto negde u ocima sagovornika skoro pa uvek vidim onaj delic pogleda koji ce pronaci "falinku" u mojoj prici?
A nema je , stvarno!
Ehejjjjjjjjjjj deca su mi mnogo dobra!