Ne bih rekao ni za život zašto sam odlučio da pišem o ćutanju? Ne bi iz mene izvukli ni zarez, kamo li slovo, o tajanstvenosti misli nikako me ne pitajte, one su zaključane u najzabitije predele uma, u zaborav, pod katancima i lancima ne vredi im ni da pomisle da izađu.
Mučim k’o zaliven, a znam mnogo toga. Začepio sam gubicu, presušio k’o izvor vode, nema izgleda da progovorim o bilo čemu, a ponajmanje o ćutanju.
Ćutanje je zlato! Ono je u trezorima, oko vrata u nedrima, na prstima .. u malom prstu je ćutanje, u završecima nerava, na jagodicama. Krv da mi pustite iz njih ne bih progovorio, nem sam, pogubio sam sve reči kojima mogu da kažem ono o čemu ćutim.
U to vreme za „crvene„ se moglo „uživati„ mnogo Ruskinja. Mogao si da radiš šta ti je volja, mogao si da ne radiš ništa, ali „crvena„ je bila moć, sredstvo superiornosti nad nesrećnim sudbinama.
Kafana je bila utočište dobra i zla, više ovog drugog, pojačivač mračnog doba beznađa, debatni klub o ratu, politici, tu su se donosile „važne“ odluke, saznavalo gde ima jeftinog ulja, brašna, cigareta, DM ...a ja sam je posećivao zarad uživanja, normalnog razgovora, čašice s nogu i nisam se zbog toga mnogo razlikovao od drugih. Bio sam još gori.
- Koji je broj telefona tvoje žene na poslu? – pita me prijatelj tek razbuđenog i mamurnog od sinoćne posete „svetom mestu„- kafani.
Rekoh mu.
- Sada ću da joj kažem gde si sinoć bio!
- Već zna, probudio sam je i ispričao da sam bi kod Ruskinja i kako moja ruka može da miluje samo nju i decu ...
Zavezan k’o vreća g..ana, o tome ne prozborih do skora, kao anegdoti devedesetih, društvo se baš toga setilo. Nisam moga da se ne odvežem.
Jedno vreme sam dugo ćutao kako me nervira glasnost, nadmenost u govoru, vikanje i pocupkivanje, mlataranje rukama, pipkanje ... da se nešto dokaže. Zašto sam se odao?
- Treba pobiti sve koje je rodila Hrvatica!
- Ma, mene je rodila, šta pričaš?!
- Ne odnosi se to na tebe!
- Kako, ne odnosi?!
Ustadoh, da li da mu zvekne flašu piva među oči, da mu zavrnem glavu, nisam ja iz te priče, pribrah se i udaljih od društva, sedoh za drugi sto da ispijem pivo i već se neko drugi pobrinuo za ono od čega sam se ja uzdržao. Nisam dozvolio da se glasnogovorniku nešto teže dogodi.
Ko me i šta me nagonilo da posećujem mesta užasa, samoubistva čovečnosti, ljudske bezbozirnosti i zla, sramotnosti, bola i patnje...
- Čujem, ideš preko?
- Da, ovi nose humanitarnu pomoć. Pozvali me da ih „ispratim„.
- Hoćeš li poneti mom sinu A. kiflice?
- Svakako.
Gradom se još puškaralo, ali kao da je odjednom sve utihnulo ugledavši na trotoarima s jedne i druge strane prazne prostirke i uz njih uredno složenu mušku, žensku, dečju obuću... Strahom inicirana govorljivost je naglo prestala, izgubio sam se u nemost, pretvorio u kamen. Niko da zucne.
- ’’Bem ti čoveka!
Kiflice sam A. odneo tek predveče pri povratku iz pakla, a bolje bi bilo da sam ostao na nekoj od praznih prostirki. Ta praznina nije zaslužila da se o njoj ćuti, ali ja ni sada ne nalazim dovoljno snažnu reč da je iskažem, verovatno će me proganjati do kraja. Zaslužio sam bar to.
Nikom nisam priznao svoju izbezumljenost čuvši prve sirene i detonacije. Uhvatila me neka drhtavica, onemoćalost, šta činiti, gde i da li negde ići, prigrlio sam ženu i ćerku i ni makac.Više su one meni pomagale, nego ja njima.
- Sin je na treningu !
- Jao, šta će biti sa batom?!
Na sina sam zaboravio. Kako se to može dogoditi ocu? Ponovo postadoh čovek koji zna da se koliko-toliko pribere u svakoj situaciji ili je preovladala životinjska briga o mladuncu. Krenuh peške po sina, ne obazirući se na avione, bombe, zabrane kretanja, naredbe o zavlačenju u podrume.. Nisam odmakao daleko kada ugledah sina sa trenerom. Od tada sam sebi zabranio da se izgubim.
Po prirodi ćutim ili suviše ne govorim, ali ovo sam morao da kažem na jednom,ovom, mestu. Zašto? Ni sam ne znam. Možda zato, što je ovo neka druga vrsta ćutanja od one Andrićeve “kako korisno i dobro govore ljudi koji umeju da ćute!“ ili “u ćutanju je sigurnost“. Ovo moje ćutanje je i muka i griža savesti i šamari koje sam sam sebi udarao. I udaram.