Štefica Cvek je prilikom čišćenja mladog graška osjetila da u njezinu životu nešto nije u redu.
(Dubravka Ugrešić: Štefica Cvek u raljama života)
Ranije sam pisao o Isidori Sekulić, sa dubokim respektom i privrženošću prema toj našoj velikoj književnici, ujedno jednoj od najmudrijih žena tadašnje Srbije. I danas pomno pročitavam sve što je ona napisala, jer ne prestaju da me fasciniraju načini kako se ona suočavala sa mnogim životnim problemima - problemima čovekove slobode, njegove odgovornosti u izboru i odlučivanju, njegovog odnosa prema dobru i zlu, prema religiji, prema drugima i sebi, prema lepoti i ružnoći; njeni stavovi prema ljubavi, odricanjima, samosavladjivanju i usavršavanju, uz kontinuelan rad, rad i rad; i uopšte prema svim pitanjima koja se tiču čoveka i njegovog položaja na zemlji, i šire u vasioni.
Isidora me je uputila kako da čitam i, umnogome, koga da čitam.
Čitajući njene eseje (najbliža mi je u esejima) mnogo sam naučio o Geteu (bila je veliki poklonik Geteov, napisala je četiri poduža štiva o njemu), o rimskim elegičarima i staroj Grčkoj, o Manu, Haksliju, Valeriju, Dostojevskom, Tolstoju i drugima, kao i o Tinu Ujeviću i mnogim našim pesnicima. A naročito o - Njegošu.
Sa žaljenjem primećujem da Isidora u svoje vreme nije bila šire prihvaćena, pored ostalog, zato što je bila - žena. To pitanje je od primarne važnosti za mene. Otuda moj prilično istančan osećaj kada su u pitanju umne delatnosti žena. Jer, svaki put kada vidim da se ženama ne priznaju u potpunosti zasluge samo zato što su žene, dodje mi da viknem floberovski: "Žena, to sam ja" (La femme, c'est moi).
Pred nama stoje mnoge teme o kojima možemo razmišljati i pisati. Ja razmišljam ovih dana (pa i pišem) o velikim ženama, čak se pomalo i sileći, u naporu da ostvarim svoje biće.
Ovom prilikom imam nameru da govorim o još dvema damama iz književnog sveta, koje me u poslednje vreme duboko privlače i stalni su cilj mojih iščitavanja. To su Simona de Bovuar (Simone de Beauvoir, 1908-1986) i Margerita Jursenar (Marguerite Yourcenar, 1903-1987).
Simona de Bovuar jeste izvanredna ličnost. Neki su je smatrali ne samo za "prvu filozofkinju Pariza", već i za najumniju ženu Francuske u XX veku. Nemojte me prekoriti da se olako oduševljavam, te da velika francuska kultura (a naročito književnost), ima značajnijih žena od Simone. Možda i ima. Ali, moje ojadjeno srce, u ovim avgustovskim danima, oduševljava se Simonom. Kao i Margeritom, koja je, takodje, deo bogate francuske civilizacije; o njoj ću govoriti u nastavku.Simona je pisala romane, traktate o filozofskim, političkim i društvenim pitanjima, eseje, putopise. Njen najpoznatiji roman jeste "Mandarini" (Les Mandarins, 1954), za koji je dobila Gonkurovu nagradu (Prix Goncourt), najviše francusko književno priznanje. Medjutim, sa današnje vremenske distance, Simona je najpoznatija po dvotomnim knjigama "Drugi pol" ((Le deuxième sexe, 1949), i "Starost" (La Vieillesse, 1970), kao i po četvorotomnoj autobiografiji: "Uspomene dobro vaspitane devojke" (Mémoires d'une jeune fille rangée, 1958), "Zrelo doba" (La Force de l'âge, 1960), "Sila prilika" (La Force des choses 1963), i "Svi računi svedeni" (Tout compte fait, 1972). U ovim autobiografskim knjigama, pored ostalog, može da se umnogome upozna život i rad brojnih francuskih intelektualaca u periodu od 1930 do 1972. godine. (U "Svim računima svedenim" Simona govori, sa dozom simpatije, makoliko uzgredno, i o - Vladimiru Dedijeru).
Simona je bila doživotna (formalno nevenčana) saputnica Žana Pola Sartra (Jean Paul Sartre), francuskog filozofa i pisca, čoveka briljantnog uma, za koga neki smatraju da je bio najveći filozof XX veka, a kao pisac da se može meriti sa V. Foknerom (W. Faulkner) i Dž. Džojsom (J. Joyce). Francuski glasoviti filozof Bernar Anri Levi napisao je poznatu knjigu na tu temu (Bernard-Henri Lévy: Le Siècle de Sartre). A biti saputnica Sartra za Simonu nije bio lak posao, ali ga je ona, budući jaka i sposobna žena, obavljala sa priličnom lakoćom.
Kaže se da je odnos Simone sa Sartrom predstavljao duboko intelektualno-emocionalno preplitanje njihovih sudbina. Očigledno je da su imali zajedničke, ili vrlo bliske, poglede na život i na književnost, što im je omogućilo da imaju tako trajnu, skoro neraskidivu vezu. U «Zrelom dobu» Simona je zapisala: «Imala sam u mome životu jedan nesumnjiv uspeh: moje odnose sa Sartrom. U više od trideset godina mi smo samo jednom zaspali razdvojeni... Da bismo shvatili svet raspolažemo istim instrumentima, istim šemama, istim ključevima; vrlo često jedan završava rečenicu koju je započeo drugi; ako nam postave pitanje, dešava se da formulišemo skup identičnih odgovora». Nešto slično govorio je i Sartr: «Kada nam oboma postave pitanje u isto vreme, dajemo generalno isti odgovor... Imamo zajednički materijal sećanja da reagujemo u jednoj situaciji na isti način, odnosno sa istim rečima uslovljenim istim iskustvima».Iako su se oboje bavili filozofijom egzistencijalizma, Simona je priznavala da su filozofske i političke inicijative uvek dolazile od Sartra, ali je isticala da nijednu Sartrovu ideju nije primala kao konačnu, već je prethodno preispitivala i kritikovala. «Sartr je izmedju nas dvoje bio neiscpljiviji.... On je živeo da piše. Smatrao je svojom dužnošću da svedoči o svim stvarima, da ih ponovo razmotri i to u svetlu nužnosti. Ja sam smatrala svojom dužnošću da se duboko interesujem za mnogostruki sjaj života i trebalo je da pišem da ga otmem vremenu i ništavilu... Sartr me je nadmašivao čvrstinom svoje volje. Divila sam mu se što je sam upravljao svojom sudbinom, no nisam se zbog toga zbunjivala, već mi je bilo ugodno što ga cenim više od sebe... Bila sam manje odana literaturi negoli Sartr, ali bejah kao i on lakoma za saznanjima. On je, medjutim, mnogo strastvenije od mene tražio istinu»
U njihovom zajedništvu bitna komponenta, naravno, bila je ljubav. Ona je itekako postojala na obema stranama, ali je bila neobična. Sartr je važio za ženskaroša i često je harmoniju odnosa sa Simonom narušavao «svojim avanturama». Simona je jednom zabeležila: «Sartr po svojoj prirodi nije imao sklonisti prema monogamiji; veleo je društvo žena i smatrao ih je manje komičnima od muškaraca. Medju nama, tumačio mi je, reč je o nužnoj ljubavi, ali treba da upoznamo i prolazne ljubavi». Kada je prvi put primetila da se Sartr vidljivo zaljubio u drugu ženu, ona je zapisala u «Zrelom dobu»: "Ljubomora nije osećaj koji ja podcenjujem i za koji ne bih bila sposobna. Ali ta avantura me nije iznenadila, ona nije smetala ideji koju sam imala o našoj ljubavi, jer me je Sartr već u početku bio upozorio da će imati pustolovina. Prihvatila sam bila princip i bez teškoća prihvatih sada i činjenicu. Znala sam kako je Sartr tvrdokorno odan planu koji je upravljao čitavim njegovim životom; upoznati svet i izraziti ga. Bila sam sigurna da sam sjedinjena s tim planom i tako usko da mi ga nikakva epizoda njegovog života nije mogla oduzeti". Medjutim, dolazilo je do kritičnih situacija, u kojima je Simona, pateći od ljubomore, umela da pita Sartra da li će je napustiti i vezati se za drugu ženu (kao u slučaju njegove petogodišnje veze sa mladom Amerikankom Dolores Vaneti). Na to je on odgovarao: «Veoma mi je stalo do Dolores, ali ja sam sa Vama». Radilo se o tome da su Simona i Sartr tolerisali «slučajne i nužne ljubavi» koje su im se javljale sa strane.
Simona, sa svoje strane, imala je dve velike ljubavi, o kojima se zna: američkog pisca Nelsona Algrena i francuskog režisera Kloda Lancmana (Claude Lanzmann). Svoj najbolji roman «Mandarini» Simona je posvetila Algrenu, a u njemu je opisala svoju vezu sa njim (on je oličen u karakteru Luisa Brogana).
Zajedno sa Sartrom Simona je osnovala tadašnji najpoznatiji francuski intelektualni časopis "Moderna vremena" (Les Temps modernes), koji je više od četvrt veka bio najpoznatiji francuski forum za radikalne političke i filozofske debate.
Još sa studija na Sorboni (bila je odlična studentkinja, diplomirala je kao druga, s tim što je prvi najbolji student bio - Sartr), Simona je bila poznata pod nadimkom "Castor", kako joj se Sartr tokom celog života obraćao. To je francuska reč za dabra, pošto se ona odlikovala "životinjski strogom radnom etikom i energijom", a i zbog sličnosti izgovora njenog prezimena sa engleskom reči "beaver" (dabar).
U "Drugom polu", knjizi koja se danas najviše vezuje za ime Simonino, na preko 800 stranica, govori se o najokrutnijim oblicima diskriminacije protiv žena. Drugih žena. Jer, u poslednjem intervjuu pred smrt, Simona je izjavila "da ona nikada nije bila diskriminisana kao žena". Jer, ona je svesno, veoma svesno, živela svoj život.
"Drugi pol" prikazuje Simonu (imala je tada oko četrdeset godina) kao velikog filozofskog i političkog mislioca. To je jedan od istorijskih radova feminizma (mada se sama Simona nije osećala feministkinjom). Zapravo, knjiga je poslužila kao «biblija» pri stvaranju svetskog ženskog pokreta, dvadesetak godina kasnije. Feministkinje danas kažu da je Simona "postavila temelje feminističkog konstrukcionizma i početke radikalnog feminizma".Osnovna ideja knjige naznačena je u samom naslovu. Žene jesu Druge, one koje ne odlučuju, ne odredjuju, koje su umnogome izvan zakona, izvan istorije, pa i nebitne. Tu "drugost" Simona elaborirano dokumentuje analizom ženskih uloga majke, supruge i seksualnog objekta iz raznih kultura i raznih vremena. Naime, Simona je smatrala da je dotadašnja istorija bila prepuna mitovima čiji je cilj bio da opravdavaju suprematiju muškaraca. Bori se za ukidanje mita o tzv. "večnoj ženstvenosti". Jer, smatra da su razlike izmedju žene i muškarca posledica kulturnih modela. Odlučno odbija ono što se zove «pozivom žene», i sve što iz toga proizilazi.
Jedna kratka definicija, sa filozofskog stanovišta suštinska, učinila je ovu knjigu da postane besmrtno delo. A to je: "Žena se ne radja, nego postaje". U originalu to je: On ne naît pas femme, on le devient (na engleskom: One is not born a woman, one becomes one). Time, kažu neki, Simona faktički negira prirodu, uvodeći egzistencijalističko mišljanje da se žena ne radja, već da postaje. Neko, dakle, nije žena zato što je to datost prirode, već je žena zato što je to datost društvenih, kulturnih, istorijskih i drugih uslova. Smatra da se ti uslovi mogu i moraju menjati. Stoga, njena osnovna poruka ženama jeste: "Birajte svoj život". Jer, sama Simona je upravo to radila.
Neki Simonini stavovi (da je trudnoća, pored očigledne društvene korisnosti, «zamoran posao koji za ženu ne predstavlja nikakvu dobit već zahteva teške žrtve», da je za ženu radjanje i negovanje dece - «tiranija na zemlji», te da je razlika izmedju materinstva i očinstva mnogo više pitanje kulture nego instinkta i prirode) nisu naišli na razumevanje ni muškaraca ni žena. Zato, kada se knjiga pojavila smatrana je skandaloznom zbog načina na koji su u njoj opisani seksualnost, materinstvo, abortus, eksploatacija žene i sl. Naročito tvrdnju"da je materinstvo konstrukcija koja ponižava žene" nisu mnogi mogli da prihvate. Alber Kami (Albert Camus) knjigu je negativno okarakterisao, rekavši: "To je sramota za latinskog muškarca!"(Une insulte au mâle latin). Fransoa Morijak (Francois Mauriac), nobelovac, izjavio je: "Bukvalno smo dodirnulu granicu niskosti" (Nous avons littéralement atteint les limites de l'abject), te je vodio kampanju protiv knjige, smatrajući je «pornografijom»; a predstavnica tada uticajne Komunističke partije Francuske je rekla da je knjiga "uvreda za radnice" (Une insulte aux ouvrières). Vatikan se požurio da zabrani knjigu, stavivši je na ozloglašenu Listu zabranjenih knjiga (Index Librorum Prohibitorum). (Kasnije, na istu Listu zabranjenih knjiga naći će se i Simonini «Mandarini»).
Protivnici Simone su je optuživali da svojim stavovima o ženi ustvari zagovara njenu "deseksualizaciju", što bi moglo voditi stvaranju "neuspelog čoveka", o kome su neki stariji filozofi govorili. Drugi su govorili da ne može o trudnoći i materinstvu govoriti žena koja nije radjala.
Simona se branila: «Zamera mi se nepristojnost, proglašavaju me za nezadovoljenu ženu, frigidnu, nimfomanku, lezbejku, ženu koja je stotinu puta abortirala i čak majku skrivene dece... Svi takvi neosnovani napadi samo dokazuju koliko Francuzi svode ženu na njenu funkciju seksualnog objekta».
Naravno, neki su u knjizi odmah prepoznali njenu veličinu. Tako je uticajni nedeljnik Pari Mač (Paris Match) pisao «Jedna žena poziva žene na - slobodu» (Une femme appelle les femmes à la liberté!). A što je bilo najvažnije, Simona je imala podršku Sartra, što joj je bilo veoma važno.
Knjiga se odmah počela prevoditi na strane jezike, i u kratkom vremenu prodata je u preko dva miliona primeraka u engleskom prevodu. Njena nezaustavljiva popularnost širom sveta učinila je da se danas o toj knjizi zna skoro u svakom delu ove planete.
Već sam pomenuo da Simona, pišući "Drugi pol", nije sebe smatrala feministkinjom. Žermena Grir (Germaine Greer), jedna od radikalnih feministkinja, u svojoj knjizi "Ženski evnuh" (The Female Eunuch), priznaje da je mnogo saznala od Simone proučavajući "Drugi pol", ali nije imala razumevanja za način na koji je sama Simona živela, tako dugo održavajući blisku vezu sa - Sartrom. Naime, za nju je neshvatljiva Simonina izjava "da je njena veza sa Sartrom bila njen najveći životni uspeh", jer ona (Žermena Grir) smatra ono što (izgleda) mnoge feministkinje danas smatraju - da je, biološki govoreći, krajnje neprirodno za muškarca i ženu da stalno žive zajedno! (For a male and female to live continuously together is ... biologically speaking, an extremely unnatural condition). Ovakav stav se meni čini, naravno, kao - preterivanje.
Da pomenem još jednu Simoninu knjigu - remek delo. "Starost" (La Vieillesse, 1970), na oko 600 stranica, pokazuje vrhunac Simonine intelektualne meditacije nad nebrigom društva za starije osobe. Lamentira u stilu - da za mnoge onaj koji ostari prestaje da bude ljudsko biće. (Kada je pisala ovu knjigu, Simona je imala 62 godine). Kao i u slučaju "Drugog pola", i ovde je Simona koristila različite metode posmatranja - biološke, antopološke, istorijske i sociološke. Ali, za razliku od "Drugog pola", "Starost" je pozdravljena sa oduševljenjem, makoliko je Simonin pristup bio oštar i upozoravajući.
Tokom svog doživotnog druženja sa Sartrom Simona je u značajnoj meri doprinela razvoju i širenju egzistencijalističke filozofije. O etici egzistencijalizma pisala je u delima «Pirus i Sineas» (Pyrrhus et Cinéas, 1944) i u «Etici dvosmislenosti» (Pour une morale de l'ambiguïté, 1947). Naravno, njeni tekstovi o egzistencijalizmu mnogo su razumljiviji od Sartrovog glavnog dela"Biće i Ništavilo" (L'Être et le Néant). Takodje, što smatram veoma važnim, tokom poluvekovne veze, Simona je uredjivala sve što je Sartr bio napisao (on je jednom rekao da je ona "filtrirala" sva njegova dela), bez obzira da li su bili stalno zajedno ili su se povremeno udaljavali. Jer, Sartr je bio svestan da su razgovori sa Simonom i njene kritike i ohrabrenja imali velikog značaja za njegov sveukupni filozofski i književni rad.
Kao i Sartr, Simona je neko vreme bila politički prilično angažovana - bila je vrlo kritična prema kapitalizmu i SAD, a prilično naklonjena prema komunističkim vladama u Kini, SSSR i na Kubi, odnosno prema socijalizmu kao društvenom uredjenju.Pošto je Sartr umro šest godina pre Simone, ona je pri kraju života napisala "Ceremoniju oproštaja - Razgovore sa Sartrom" (La Cérémonie des adieux, 1981), u kojima je iznela bolnu sliku Sartrovih poslednjih godina. To štivo daje neke nove dimenzije u Sartrovom poimanju slobode i uloge intelektualca u savremenom svetu. Bila je to jedina Simonina knjiga koju pre objavljivanja nije bio pregledao - Sartr.
Posle Sartrove smrti, Simona je štampala njegova integralna pisma upućena njoj ("Lettres au Castor", 1983). Pisma pokazuju veliku naklonost i ljubav koju je prema njoj gajio Sartr, ali u njima ima i detalja koji se nisu svideli nekima, prvenstveno Sartrovoj usvojenoj kćerci Arleti Elkaim (Arlette Elkaïm), koja je protestvovala što su neka Sartrova pisma štampana u neizmenjenoj formi. S druge strane, Simonina usvojena kćerka i naslednica Silvija Lebon (Sylvie Le Bon), za razliku od Arlete Elkaim, štampala je nepromenjena pisma Simone obojici, Sartru i Algrenu. I opet, iz tih pisama, vidi se toplina i velika ljubav koje je Simona gajila prema toj dvojici. Sva ta pisma popunila su neke praznine na koje su nailazili njeni i Sartrovi biografi, jer se Simona u pismima Sartru uvek obraćala kao zaljubljena žena, makoliko je bila svesna da joj on nije bio seksualno veran. Zapravo, dosta uobičajenu sliku Simone kao ohole, hladne i arogantne žene, koja je živela u svom apstraktnom svetu, pobijaju ta njena naknadno objavljena ljubavna pisma Sartru i Nelsonu Algrenu. (Simonina pisma Algrenu, započeta u periodu kada je bila prešla četrdesetu godinu života, imala su, na primer, utisnute poljupce lipstikom, te je u njima pre delovala kao zaljubljena tinejdžerka nego kao prvosveštenica feminizma).
Simona je umrla u 78. godini, šest godina posle Sartra. Sahranjena je u zajedničkom grobu sa Sartrom, na groblju Monparnas (Cimetière du Montparnasse), u Parizu.Nakon Simonine smrti, njena reputacija je porasla. Ne samo da se smatra rodonačelnicom feminizma nakon 1968 godine, već je poraslo saznanje o njoj kao o značajnom francuskom misliocu i filozofu egzistencijalizma, te o ličnosti koja je vršila veliki uticaj na Sartra.
U Parizu, blizu nove Nacionalne biblioteke Francuske, jedna moderno projektovana pešačka pasarela preko Sene nosi Simonino ime (Passerelle Simone-de-Beauvoir). Takodje, u centru Pariza (Sen Žermen de Pre, Saint-Germain-des-Prés), postoji "Trg Sartra i Simone".
Kao što se vidi, život Simone de Bovuar bio je prilično šarenolik. A ja volim šareno. S pravom Bosanci imaju poslovicu: "Šareno je i budali drago".