Šestog oktobra ili listopada treba da bude moja prva ovogodišnja plata u prosveti i nikako da je sačekam. Ako je neko mislio da aludiram na neki drugi šesti oktobar prevario se; a možda i nije jer sve je povezano, naročito u Srbiji.
Danas je bio u školi dan sporta. Dečaci su igrali fudbal a devojčice odbojku. Ja sam kao nastavnica bila jedina u publici sa decom i gledala sam fudbal. I šta sve tu nisam videla. Videla sam ( shodno svom skromnom fudbalskom znanju ) neke buduće velike fudbalerske talente na delu, igrali su kao da su na Marakani a ne na običnom terenu školskog dvorišta. To mi se svidelo. Ponešto mi se i nije svidelo i pritom mislim na navijanje uz psovke i ljutnju onih koji gube i tvrdnje da je utakmica nameštena - pravi srpski mali fudbaleri na delu. Ja ih pitam koji je moto Pjera de Kubertena i ujedno moto Olimpijskih igara a oni me pitaju šta je to - moto; nekako uspem da im objasnim i kažem da je to : VAŽNO JE UČESTVOVATI. Mnogi se nisu složili sa mnom i vikali su da nije tako i da je važno pobediti a jedan učenik mi je rekao da mu ja ličim na nekog psihologa i da stalno postavljam neka neobična, psihološka pitanja. Na njihovu sreću ja tako radim, tu sam da im pomognem a ne da im odmognem. Lako je nekoga '' zakopati ''; potrebno je pomoći pa se ponekad i napravim da nisam čula ako neko nekom nešto šapne na času dok taj neko odgovara za ocenu ili čak kažem početak odgovora a učenik se onda priseti i nastavi da priča. I deluje, verujte da deluje zato što mi učenici dođu na sledeći čas i jave se sami da mi pričaju ono što nisu znali na prethodnom času. To znači da svako može da nauči i nije dobro ako im drugi nastavnici govore da ništa ne znaju i da ništa ne uče. To apsolutno nije tačno. Oni bi se morali potruditi da pronađu put do učenika, do njihovih tananih, mladih duša ne bi li ugasili svaku tremu i strah koju učenik ima dok odgovara. Ja nikad ne želim da vidim strah na njihovim licima dok odgovaraju za ocenu zato što znam da je strah najpogodniji za pad samopouzdanja koji kasnije može da nastupi. O tome malo ko vodi računa. Nema straha - ono što može jedan učenik može i drugi i ako ne može toliko može bar približno tome. Niko nije toliko glup da ne može da shvati šta je deoba ćelije ili kakav je to tip broda - karavela. I zato ne vidim razloga za kažnjavanje učenika jedinicama ako nešto ne znaju; nemoguće je da baš ništa ne zna i ko je tu kriv čak iako ne zna ništa - nastavnik ili učenik? Komplikovano pitanje - jednostavan odgovor! Ne vidim razloga da im se daju jedinice iz engleskog jezika ako su nemirni na času jer to je ocena vladanja a ne ocena njihovog znanja iz engleskog jezika. I mnogo toga vidim što nije dobro a ja sam jedna ali iako sam jedna trudim se da moj deo odradim kako valja.
Niko im nije objasnio da oni sada žive u eri globalizma i liberalne demokratije i da tu nema mesta oslovljavanju sa '' Ciganšturo '', i da tu nema mesta radovanju što parada ponosa nije održana jer će se kad - tad održati a i Romi će kad - tad moći da žive a da nisu diskriminisani zato što su Romi. I bolje je za Srbiju da se to dogodi pre nego kasnije, dovoljno nam je što su nam žaleznice kao iz 1884.godine i ne smemo gubiti vreme u besplodnim prepiranjima gde se sve svodi na pitanje '' Ko je prvi počeo? '' . Ne zanima me ko je prvi počeo, hoću da to prestane!!!!!!! Hoću da prestane forsiranje srpskog inata, hoću toleranciju i kompromise. Svako može da se ponaša odgovorno kad se to od njega očekuje!!!!!
I da, kad će već jednom taj šesti oktobar?