Sindrom Diznijeve kokoške ili zašto društvo u Srbiji
još ne pristaje da postane demokratsko...
Č.J. je ugrožen zbog ideje koju zastupa, zbog toga što se razlikuje, zato što ne pristaje, što ne kohabitira, što ne pravi neprincipijelne koalicije, što drži do suštine... U Srbiji koju prekriva samrtnička ozbiljnost, kojom danas vlada, kako primećuje Basara, upravni odbor pogrebnog preduzeća, čiji ministri ne poštuju zakon, čija Vlada ne poštuje Ustav, građanin Č.J. usudio se da se razlikuje ─ i to je njegov najveći "zločin".
Histerično šminkajući vlastite biografije, oni kojima bi ako ništa drugo ono makar elementarna pristojnost trebala nalagati da ćute, (počev od hronično unesrećenih činovnika onih stranaka koje u svojim nazivima imaju po dva SS, preko udovica vođa kriminalnih klanova, pa sve do prvog javnog servisera Srbije...), ljudi čija bi zadnja pošta već odavno morala da bude mišja rupa iz koje ─ zbog svega što su pričali i/ili radili ─ ne bi trebali da pomaljaju svoje odvratne njuške sve dok ovaj narod sasvim ne promeni genetski kôd, pošto bi to bio jedini uslov pod kojim bi zlodela koja su nam učinili eventualno mogla da se zaborave, danas nam permanentno i svakodnevno drže pridike o moralu, poštenju, patriotizmu... i tako to.
Ideologija kratkog pamćenja, koja narod i inače sklon zaboravu nagoni da sluša ove priče ─ ipak su tema za stručnjake neke druge vrste. Žalimo slučaj, stvar je toliko kompleksna da se u nju ne bih upuštao, jerbo nismo školuvani...
Elem, vratimo se priči, kao u šerijatskom pravu ─ ili pak biblijskim parabolama, svejedno ─ tek u rukama svakog od tih skotova, iz naraštaja nedotupavnih koji nam se obesio o vrat poput orglice nanizane leševima što bi rekao Orvel, mesecima već u ruci je po jedna kamenčina spremna da se zafrljači u pravcu građanina Čedomira Jovanovića!
E sad, ukoliko građaninu Č.J-u, bez obzira na to što je predsednik parlamentarne stranke i poslanik u republičkom parlamentu, na raspolaganju nisu ama baš nikakva sredstva da se od medijske harange kojoj je svakodnevno izložen odbrani ─ šta bi tek mogao da čini anonimni građanin kojem pravo na slobodu i ličnu bezbednost, (kao i Č.J-u, uostalom), garantuje čak i novi Ustav?! Uprkos činjenici da se narečeni građanin uvek uredno odaziva pozivima policije i suda, uprkos tome što prolazi sve poligrafe kojima biva podlegnut, uprkos brojnim sudskim presudama koje potvrđuju da su nad njim izvršena krivična dela višestrukih kleveta... od medijske harange kojoj je izložen on izgleda nema načina da se zaštiti.
Zastrašujuće i preteće poruke koje Č.J-u upućuju ljudi uredno zaštićeni poslaničkim imunitetima čak su i direktora policije motivisale da Č.J-u pojača policijsku zaštitu jer mu je, po procenama MUP-a Srbije, ugrožena lična bezbednost! Na pitanje: od koga, ni sâm Č.J, pa ni građani Srbije ne mogu da saznaju odgovor. Kada je već tako – ne ostaje ništa drugo do da sami zaključimo: Č.J. je ugrožen zbog ideje koju zastupa, zbog toga što se razlikuje, zato što ne pristaje, što ne kohabitira, što ne pravi neprincipijelne koalicije, što drži do suštine... U Srbiji koju prekriva samrtnička ozbiljnost, kojom danas vlada, kako primećuje Basara, upravni odbor pogrebnog preduzeća, čiji ministri ne poštuju zakon, čija Vlada ne poštuje Ustav, građanin Č.J. usudio se da se razlikuje ─ i to je njegov najveći "zločin".
Kad pitate ovdašnje biračko stado: ej, pa čekaj, pa sećaš li šta je sve taj isti (A.T.) govorio o pokojnom premijeru, ili pak njegovi sledbenici koji maštaju da jednog dana postanu A.T, poput, recimo, A. M. ili pak D.M, kao generalnog sekretara vlade u kojoj DS ima većinu resora a čije ime ne želim ni da izgovaram, svi će vam odgovoriti nešto u stilu: pa jeste. Mislim, čekaj, to identično pa jeste izgovarala je, ako se sećate, i ona kokoška iz Diznijevog crtanog filma koja želi da se uda, pa na svako pitanje koje joj budući mladoženja postavi odgovara baš to: pa jeste. Zbog čega u ovoj zemlji zdrav razum i elementarno pamćenje uvek pokleknu pred sindrom Diznijeve kokoške od kojeg je izgleda oboleo čitav narod?!
Zaštita osnovnih ljudskih prava, posebno prava na život i na ličnu bezbednost, u demokratskoj teoriji i demokratskim društvima jesu ona granica preko koje se ne prelazi. Narvno, pod pretpostavkom da jedno društvo uopšte želi da se smatra i prikazuje kao demokratsko. Zaštita ličnih prava svakog pojedinca i njegove slobode (javnog) delovanja lakmus-test je svake demokratije. Bez poštovanja prirodnog prava po kom su svi građani jednaki pred zakonom o demokratskom ustrojstvu i poretku ne može ni biti govora.
Mera morala društva koje ima želju da se legitimiše kao istinski slobodno i demokratsko svakako je direktno srazmerna stepenu tolerancije prema drugim (drugačijim) načinima mišljenja. Zaštićenost manjine, i njeno pravo da ─ uprkos tome što je manjina ─ slobodno i bez posledica po vlastitu egzistenciju ili bezbednost iznese vlastiti stav, te da za njega potraži podršku javnosti, fundamentalni je test demokratičnosti (vladajuće) većine.
Da bi zaštitio sebe, svoju porodicu, baš kao i pravo na ideju koju zastupa Čedomir Jovanović najavio je da će se kandidovati za predsednika ove nesrećne i ponižene zemlje. Ma kako shvatili ovaj post, (to mi, uostalom, ovaj put nije najbitnije) to što će u predstojećoj kampanji za njega i o njemu biti izrečeno za samog Č.J-a uopšte nije toliko bitno. Mnogo je bitnije za nas koji sve to gledamo, slušamo, trpimo, ili pak manje-više pasivno u svemu saučestvujemo...
Mislite o tome... (dok ih samo gledate!)