Evo i mene na blogu 92-ojke. Negdje u dalekoj Gvatemali, u čarobnoj Antigvi, čija španska arhitektura stotinama godina odolijeva što revolucionarima, što velikim vodjama , što u moderno doba onome što se na ovim prostorima zove građevinska mafija, Veran me lomio da se prihvatim tog odgovornog zadatka. Onda me, po povratku, preuzeo Dejan Restak, a dotukla Vesna Dozet. I tako sam ja, iz lijepe naše, viva vero patrije, došao u vaše dvorište. Kao veliki brat. Imate pravo da me odmah izbacite, a čak i ako me duže zadržite, da ne kažem do kraja (Velikog brata), unaprijed se odričem novčane nagrade od 100 hiljada eura u čast mog velikog vodje (i njegovog brata) koji ovih dana trpe strašne duševne boli od jedne (na žalost i jedine) nezavisne novine u CG (a mogao bih dodati i u SCG).
Dakle nadam se da ćete uvažiti moje požrtvovanje iskazano kroz patnju koju sam spreman da podnesem i spram domaćih, tj. vaših "rodoljuba", posjetilaca ovog bloga, i spram naših, tj. mojih "patriota", uglavnom analitičara iste materije. Jedno sam siguran - kada me svi popljuju, i vaši i naši, ostaće bar jedan da me brani, jer je on uvijek na strani manjine a to je Queeria. Inače, njegove priloge na ovom blogu redovno čitam i prepričavam, njegov sajt takodje donosi dosta zanimljivih stvari a istim sam usrećio i par poznanika i prijatelja Montenegrina, pripadnika iste, Queerijine partije.
Dakle, ne znam šta će da mi rade mali šešelji, miloševići, kostunići ili ilići (od oca Velje), čak i ne brinem, oni su vaša briga (a moja odbrana vaš zadatak) - brinu me ovi moji. Već čujem šaptačke storije koje kolaju Podgoricom, s obje strane "Milenijum" bridža (koji tako ponosno i erektivno stoji nasred glavnog grada nervirajući brojne mačo Montenegrine), tipa "Ivanović piše za blog devedeset dvojke". Nešto poput sms poruke koju mi je predsjednik parlamenta R.K., nakon kolumne objavljene u NIN-u, dva mesece tamu nazad (ovo je bilo na ruskom koji polako postaje naš službeni jezik, umjesto maternjeg), kada mi je dakle, dotični, poznatiji u javnosti kao lider stranke koja se lažno predstavlja kao socijaldemokratska a u stvari je "produžni kabal" moćnog i oligarhijskog DPS, poslao sms sljedećeg sadržaja: "Svaka čast kolumnisto NIN-a". Ovo je trebalo da ima ironicni prizvuk i ja sam morao da shvatim kao "sram te bilo pišeš za NIN". Iako mi je simpatična i duhovita dosjetka jednog poznanika kojom NIN, zbog dominantno patriotske uređivačke politike, zove KNIN, ja sam se sa zadovoljstvom odazvao pozivu redakcije (za koju sam nekad, u vrijeme "oslobodnjenja", sedimnacat ljet tamu nazad, redovito pisao) i poslao tekst povodom jednog "nemilog" dogadjaja iz lijepe nase - napada na direktora najuticajnijeg medija, dnevnika "Vijesti". S obzirom da nijesam imao iskustvo sa (K)NIN-om kao veoma uvažena Biljana Srbljanović, dakle tekst mi je objavljen po dogovoru i bez bilo kakvih intervencija, bio sam vrlo zadovoljan, tako da sam mom predsjedniku ( demokratski izabranog parlamenta), odgovorio "i opet će, i opet će, ako bude sreće", čime sam, aludirajući na jednu velikosrpsku poskočicu u stvari izazvao traumu kod njegove velikocrnogroske malenkosti.
Zbilja, šta je tu loše - biti izdajnik!? I to čitavog života. Pitam se ja! Izdavati novine, knjige, državu... To ne da je loše, to je pohvalno, odgovaram (i sebi i vama). Pa zar Samjuel Adams, jedan od najvećih sinova Amerike, nije prije više od 200 godina zapisao: "Patriotizam je utočiste za hulje". Kako genijalno. I svih ovih, sad već skoro 20 godina, od 1988, uživam u tome, iako zvuči pomalo mazohistički, da budem izdajnik, ili na strani manjine, da budem sa Queeriom i Adamsom, a ne sa Milom i Momirom, pa Slobom i Mirom, pa Vojom I Veljom, pa opet Milom i ovog puta Rankom. I njihovom većinom. Golorukim narodom ("pučina je stoka jedna grdna"). Koji je, taj "probuđeni narod", nekad žario i palio, u bukvalnom smilu, diljem naše velike domovine, dok danas, sačekušama rešava probleme demokratije i implementacije evropskih standarda.
Sada vidim da sam već prešao 3000 karaktera, bez spejsova, a još ništa konkretno nijesam rekao. Kao nešto mudrujem. A svi vi, kao jedva čekate da čujete (malo morgen)šta se dešava u našoj mladoj demokratiji koja samo što nije ušla u EU, mnogo godina prije velike Srbije. Time smo na najbolji način dokazali opravdanost našeg razlaza, na čemu su nam prvi čestitali naša zajednička (naravno pravoslavna) braća Rusi. Kao što su to, petnacat ljet tamu nazad, uradili u slucaju Slovenije, Hrvatske i Bosne. Da bi danas ušli na velika vrata male, tj. nikad manje Srbije, gdje ih Velja I Voja, razdragani i čvrsto, drže u naručju ne bi li, zajedno, (vas i Rusa 200 miliona) odbranili Kosovo.
Ali da se vratim Montenegru - familija je na okupu, posao cvjeta, Milo i Sveto, ničim izazvani, postali milioneri, dnevno na berzi obrću ušteđevinu koju su šparali od premijerskih plata i partijskih honorara. Pomenuti Ranko (inače lik iz mog "Crnogorskog diznilenda" gdje je dobio ulogu Olive), ne trči za parama već za mjestom u istoriji, opipavajući puls Moskve i Vašingtona po pitanju njegove eventualne predsjedničke kandidature. Naši, naravno, zli i subverzivni izvještači sa lica mjesta, javljaju da Ranko muku muči da domaćinima, posebno u Americi, objasni gdje je Montenegro, potom da ovdje postoji bogata tradicija paralmentarizma koja traje punu deceniju i po, i da se, što je izazvalo oduševljenje Ujka Sema, svake pete godine održavaju predsjednički izbori. Naravno, R.K. je sakrio činjenicu da su rezultati i tih, i svih drugih izbora unaprijed poznati, da vlast uvijek dobija, i da se u našoj deželi nikada nije desilo da vlast bude prominjenjena na demokratski način, dakle, izborima. Najslikovitiju ocjenu na tu temu je dao nekadašnji kandidat Liberalnog saveza za predsjednika CG Miodrag Živković ustvrdivši da bi "u slučaju da đukanovićeva stranka kandiduje I magarca za predsjednika on pobijedio na tim izborima"! Zato se Ranko trudi da bude taj - zajednički kandidat ( i svoj ali i Milov).
Kako god da okrenete jedan Crnogorac će biti predsjednik. I u Crnoj Gori, ali i u Srbiji. Time ne želim da se miješam u unutrašnje stvari susjeda već samo da konstatujem kako su dva glavna pretendenta, poreklom Montenegrini. Dok za Tadića postoje nepobitni dokazi, Nikolićeva priča više liči na legendu. Ali, ako bih se ja pitao, ja bih ga odmah primio u CG državljnstvo za koje je toliko izgorio u srpskom parlamentu. Jer on zaista liči na Crnogorca. Ne samo po visini, već i po veličini. Veličini ambicije da bude prvi, makar i po zlu. Tu mislim na politiku zarđalih viljuški iz posljednje decenije XX vijeka a ne na one zlatne kašike kojima su njegovi preci jeli još u XIII stoljeću.
Željko Ivanović
Bulevar Ranka Krivokapića (ili po starom adresaru Svetog Petra Cetinjskog)
Podgorica
Montenegro