Ima godinu i po dana kako nigde nisam putovala. Uštopala me ova frtutma s porodilištima, zabavih se s profesorima, doktorima, ministrima, novinarima... i zaboravih, kuku mene, kako to izgleda - vaditi vizu.
Ponižena, uvređena i živčana. Eto, takva sam pred svako vađenje vize. A imam staža, nije da nemam. Otkada imamo ovu novu vlast bez sankcija, štvrćkala sam vam se ja po trulom Zapadu i previše. Amerika, Engleska, Australija, Nemačka, Danska, Norveška... i tako više puta. I svaki vražji put se nerviram zbog stupidnih pitanja na prijavama za vizu. I svaki vražji put čekam u redovima ko ovca u toru. I svaki vražji put se tresem da me zbog neke birokratske gluposti ne odbiju.
Kad sam 2001. godine dobila stipendiju da prisustvujem konferenciji Asocijacije Astrologa Velike Britanije, moji velikodušni domaćini na Ostrvu su se krstili i levom i desnom rukom šta sve od papira moraju da mi pošalju, i kakve sve garancije da daju, ne bi li me njihov Foreign Office udostojio dozvole da ih posetim. Krstiše se, ali poslaše sve što je traženo, usput sve planirajući da s one strane dignu frku u slučaju da neko ovde reši da mi vizu zakine. Nije bilo potebno. Dobih vizu bez problema. Ama nakon dobrog broja potrošenih živaca.
Onda sam 2002. godine dobila stipendiju da prisustvujem najvećem skupu astrologa na planeti Zemlji: United Astrology Conference u Orlandu skupio je preko 1000 blejača u zvezde iz preko 25 zemalja sveta. Opet pozivna pisma, garancije, hotelske rezervacije... i nezaboravni intervju u Američkoj ambasadi. Nisu ič bili zadovoljni mojim mesečnim prihodima i imovinskim stanjem.
"Imate li nekretnina?"
"Ne."
"Udati ste?"
"Da."
"Ima li suprug nekretnina?"
"Ne."
"Imate li dece?"
"Ne."
"Imate li kola?"
"Ne."
S druge strane tišina.
"Sve pogrešni odgovori, znam", osmelih se ja, "ali, bila sam ja već u Americi, bila sam 1991. godine..."
"To je suviše davno..."
Kako davno, mislim se ja, pa nećete valjda da mi računate ovu poslednju deceniju kao da mi se u životu uopšte desila?!
Opet tišina. Pogled u papire, pogled u mene, pa u papire...
"Znate, vi ste ono što ja zovem borderline case. Ali rizikovaću i daću vam vizu."
Hvala hrabra teto. A ko će da mi vrati potrošene živce?
Onda dođe 2003. godina, još jedna astrološka konferencija, opet Amerika, opet vražiji intervju za vražju vizu... a ja trudna i nezaposlena. Pri čemu to da sam trudna prećutkujem, božemeoprosti. Dali bi mi vizu na kukovo leto da im to, kojim slučajem, priznam.
"Pa, od čega živite?"
"Muž me izdržava, a i ja povremeno napišem poneki članak o astrologiji, pa honorarno nešto zaradim. Evo, pogledajte, imam sa sobom baš najnoviji broj Astrologosa, evo na strani toj i to - to sam vam ja!"
Uze čovek članak, reče "Sačekajte", i nesta iza šaltera.
Čekam. Strepim. Nerviram se. Grizem nokte. A živci se tanje do nestajanja.
Dade mi ipak vizu, bez komentara o "graničnom slučaju", ali uz neobičnu molbu: "Molim vas, vratite se, da ja ne bih imao posle problema."
Nekih sedam meseci kasnije, a tri nedelje nakon mog porođaja, zvoni telefon. Zovu me iz Američke ambasade. Da provere da li sam se vratila. Kada sam se vratila? Mogu li nekim dokumentom da dokažem da sam se tada vratila? Evo čiko uputi i ultrazvučni nalazi iz naših Domova zdravlja, evo DETE bre, uzmite, slikajte ga, fotokopirajte ga za dosije, aman-zaman, vratila sam se!!! Nije dovoljno što su mi u porodilištu živce moje pojeli, nego mi sad treba samo još da mi ih vi dokusurite!!!
Dođe godina 2005, a sa njom i dva poziva za dve koferencije: SAD i UK. Ovaj put ne idem samo da prisustvujem, već sam ovog puta i na spisku predavača. Ima me po internetu, čas posla se to izgugluje, to mi plus za vizu. Osim toga, ovaj put, imam JUST THE TICKET!!! Imam DETE!!!
O, ljubi ga majka. Rodila majka sebi garanciju za vizu!
I dođoše obe vize bez problema, a sve uz neobavezan razgovor preko šaltera o tome šta čeka Rakove u narednom periodu. MULTIPLE ENTRY VIZE! O, ljubi majka sina svoga, i njega i onog ko ga rodio da mi bude garancija za vizu!
Opustih se, jadnanebila, preko svake mere, te me 2006. godine Nemci dočekaše potpuno nespremnu. Auuuuu, al je ovaj šengen zaheban... Pa, Amerikanci i Britanci su male bebe za ove šengence! Koliko su oni mene i moga domaćina u Nemačkoj izmasirali da bi mi dali single entry vizu na 7 dana - to se opisati ne može. Dovoljno je da kažem da sam zahvaljujući čuvenom "propisi su propisi", čak i avionsku kartu morala da menjam, i s planiranim putem kasnila. Živce su mi moje pojeli!
Stoga sam prvi odlazak u Dansku, rodnu zemlju mog voljenog Krleta, odlagala koliko god sam mogla. Lakše mi bilo da on dolazi ovde, nego da se ja cimam za vizu. I neću da idem, i neću da idem, i neću da idem... sve dok se moja emotivna skandinavska devojčica maltene ne rasplaka kako ja njega uopšte ne volim, jer me baš briga za njegovu prošlost, korene, poreklo, zemlju, život, i sve ostalo što ide uz to. I šta ću, kud ću - ajde opet po vizu. Kaže Krle: tražićemo multipe-entry na godinu dana, neću morati stalno da se cimam. O, naivnog li Danca! Ali, ajde - dok ne vidi sam, neće znati.
Nacrtamo se mi ranom zorom ispred ambasade. Lije kiša ko iz kabla. Mi turili plastične kese na glavu i čekamo. Dođemo na red. Konzul ga prepozna s televizije (Krle vam je celebrity u Danskoj). Ispričamo se o međunarodnoj astrološkoj mafiji i tome kakav period predstoji Rakovima...
I dobih vizu.
SINGLE ENTRY, sedam dana.
Gleda mene Krle suznim očima.
Gledam ja Krleta pogledom "Jesam li ti rekla!"
Ono, jest da je kasnije bilo lakše. Drugi put mi dadoše multiple entry na mesec dana. Treći put na tri meseca. Četvrti put na šest meseci. Peti put na godinu dana. Valjda sam ih upornim vraćanjem uverila da ni luda nemam nameru napustiti ovu našu dobro uređenu i progresivnu Srbiju za njihovu "ladno-ali-standard-ebi-ga" Skandinaviju.
I opet se opustih, jadnanebila, preko svake mere, te me 2008. godine iza ćoška Australijanci dočekaše potpuno nespremnu. Oni su me, dakle, dotukli. Tri formulara, od kojih jedan na 12 stranica mora da objasni služenje vojske, u kojoj jedinici, pod čijom komandom, ime prezime i NADIMAK komandanta, jel bilo ranjavanja, raseljavanja, ubijanja u ratovima 90-tih, gde, kada, koliko, zašto...
"Ali, ja sam žensko, nisam služila vojsku!"
Nema veze, kažu oni, ima tu pitanja i šta su vam radili muž, otac, braća...
Pa, odbacivanje papira koji govore o mojoj zaradi uz komentar: "Treba vam neka nekretnina, ili bar 2000 eura na štednji u banci, da biste dokazali da možete na put." (!!!) Ovde je stvar spasao Krle, koji je garantovao da će da me hrani i oblači, ako treba i sa'rani, ako kojim slučajem umrem tokom tih 10 (deset) DANA boravka u Australiji.
Pa, onda, da li su me domaćini u Australiji prijavili u Nacionalni centar učesnika konferencija u Australiji? Otkud znam?! Zovem nesrećnike, pitam. Oni nikad čuli za Nacionalni centar učesnika konferencija u Australiji. Zovem ambasadu, pitam gde im je to šta je to, objašnjavam da je u Australiji svake druge godine međunarodna astrološka konferencija, i da je isto Astrološko udruženje organizuje, i da su silne goste iz inostranstva do sada imali, ali nikad nikog nisu u nikakav Nacionalni centar učesnika konferencija u Australiji morali prijavljivati.
"A jesu imali predavače iz Indije i Pakistana?"
"Pa, ne znam. Sumnjam. Mislim da nisu."
"Znate, to prijavljivanje je, kao, obavezno za sve koji dolaze iz inostranstva na bilo koju konferenciju, ali se na tome ne insistira izuzev ako dolazite iz nekih određenih, posebnih zemalja."
Ok, teto, jasno mi je. Indija, Pakistan i Srbija. Posebne zemlje.
I trčaše nesrećni domaćini iz Australije u taj nekakav centar da me prijave, i sve se usput krstiše i levom i desnom, dok su meni s ove strane živci moji nestajali iz dana u dan, iz sata u sat...
Dadoše mi vizu 18 sati pred poletanje aviona. Živce su mi moje pojeli!
(Uzgred, i Krletu je trebala viza za Australiju. Dobio ju je - preko interneta!!! Sve što je trebalo da uradi je da ukuca ime, prezime i broj pasoša, a potom odštampa emailom dobijenu potvrdu. Došlo mi da se 'besim, časna reč!)
Nakon tog iskustva, otkazala sam već prethodno prihvaćeno učešće na konferenciji u Švajcarskoj. Nisam se ni usudila proveravati imam li dovoljno preostalih živaca za potpuno novo iskustvo tipa: "Mi nismo u šengenu, te imamo svoje propisi-su-propisi žute minute".
Otidoh par meseci kasnije ponovo za trulu Ameriku, ali na već postojeću vizu.
I onda se skrasih.
Evo me na rodnoj grudi već godinu i po dana.
Beše lepo dok je trajalo.
Sad mi valja opet putovati i po ambasadama živce tanjiti.
I tako krenem preksinoć da popunjavam prijavu za kanadsku vizu. I nervirah se, psovah, kunuh, vikah, pa opet psovah - puna dva sata. Te, jesam li ratni zločinac, jesam li terorista, trgujem li ljudima... pa koje mi je moje cenjeno porodično stablo, otac, majka, muž, deca, dečiji supružnici, braća, sestre, polu-braća, polu-sestre, pa sve to isto za muža takođe... da Bog sačuva, ko da se bave geneologijom, a ne diplomatijom!
Pa juče ujutro - po kiši, vetru i padajućem drveću - čekaj u redu za vizu.
Dadoše mi je, i to, za celo čudo, bez pitanja o tome kako stoje Rakovi u narednom periodu. Umesto toga, pitanje je glasilo: "A vi ste osnovali Majku Hrabrost?"
Ta sam.
Da i ja nekome živce tanjim, za promenu! (Da proste dottori i ministar.)
Ima, ipak, nešto što me teši da ću vizama i ambasadama uskoro doakati!
Ne, ne, nije "beli šengen". Imam utisak da su tu bajku mrske ambasade izmislile samo da bi mi već godinama unazad živce moje dodatno tanjile. Sve mi se nekako čini da će i moje dete pre ženu sebi naći, koja će mu garanciju za njegove vize roditi, nego što će taj "beli šengen" da se materijalizuje.
Šta je onda?
Verovali ili ne - teleportacija.
Pre neki dan dobih poziv da učestvujem na astrološkoj konferenciji u Južnoj Africi sledeće godine. Viza treba, ali meni ne treba. 'Oće da me "beam-uju". Da si ja sedim ovde, na svojoj rodnoj srpskoj grudi, i da palamudim u kameru, a oni će tamo u Kejptaunu i Johanesburgu istovremeno u sali da sede i da me preko ekrana gledaju i slušaju kako radim ono što najbolje volem: solim pamet.
Zbogom mrske vize, dobar dan teleportacijo!
Da si konačno i ja svoje živce smirim!