Кол'ко Марко тежио на правду, /Тол'ко моли Јевросима мајка: /«Марко сине једини у мајке! /Не била ти моја рана клета, /Немој, сине, говорити криво /Ни по бабу ни по стричевима, /Већ по правди Бога истинога; /Немој, сине, изгубити душе; /Боље ти је изгубити главу, /Него своју огр'јешити душу». (Урош и Мрњавчевићи)
Da li volite Kraljevića Marka? A Hasanaginicu?
Ova pitanja su mi bila veoma važna prošle noći, kada sam, verovali ili ne, razgovarao u snu sa - Geteom (Goethe), velikim piscem i učenim čovekom, glavom i bradom. Nemojte me pitati zašto sam sanjao baš Getea, jer ja ponekad živim u svetu u kojem «svako zašto nema svoje zato». Stvari nisu tako jednostavne, kao što oni, koji su science-minded, hoće da nam ih prikažu. Ili mi se tako čini.A opet, kad malo bolje promislim, možda je tome doprineo članak dr Vladete Jerotića, psihoterapeuta i pisca, pod naslovom «Razgovor sa Ivom Andrićem», koji sam ovih dana čitao. U njemu autor razgovara sa našim jedinim nobelovcem, a tekst, pisan u obliku obraćanja Andriću, počinje ovako: «Već je toliko ljudi sa Vama razgovaralo, poštovani gospodine Andriću, u stvarnosti, dok ste bili živi, i u mašti dok su čitali Vaše knjige, da izgleda svaki novi razgovor sada, kada već odavno niste medju živima, suvišan, banalan, nemoguć. Kažem ipak, sa Vama, dragi Andriću, je nemoguće ne razgovarati». S tim u vezi, ja sam poverovao da je nemoguće ne razgovarati sa poštovanim gospodinom Geteom po pitanju njegovog odnosa prema Kraljeviću Marku i, usputno, prema Hasanaginici.
Naime, poznato je da je slavni Gete mnogo doprineo popularizaciji srpske narodne poezije u Nemačkoj, a time i šire u Evropi. Medjutim, on je veoma voleo Hasanaginicu, ali nije mnogo mario za epsku veličinu Kraljevića Marka. Jednostavno, najvećeg junaka našeg narodnog pesništva odredjivao je kao - negativca. Smatrao ga je previše violentnim čovekom, koji ide iz krajnosti u krajnost - čas je pravedan a čas nepravedan, čas je hrabar a čas beži sa megdana, a i previše olako zapodeva kavgu. Ipak, to nije omelo Getea u tome da do kraja svog dugog života (umro je u 83. godini) voli sve srpske narodne pesme i da o njima piše, s tim što pada u oči da je on, koji slovi za jednog od najvećih liričara u svetskoj književnosti, bolje razumeo našu narodnu liriku od naših junačkih pesama.U snu sam znao, naravno, da je svakom Srbinu toplo oko srca kada čuje da je jedan takav velikan, za koga svetske enciklopedije i drugi validni izvori, navode “da je bio nemački pisac koji je univerzalno priznat kao jedan od divova svetske književnosti” (Johan Wolfgang von Goethe, a German writer who is universally acknowledged to be one of the giants of world literature) voleo - srpsku narodnu poeziju (Serbische Poesie). Tome je, svakako, mnogo doprineo Vuk St. Karadžić, stvaralac srpskog književnog jezika, koji je jedno vreme bio u ličnoj vezi sa Geteom.
Takodje, znao sam ja, u snu, i da smo mi Geteove pohvale shvatali ne samo kao priznanje genijalnosti našeg narodnog stvaralaštva, već i dokaz značaja i veličine malog srpskog naroda. A u tadašnjim prilikama (prva polovina XIX veka) to je bilo važno za Srbe, ali i za druge južnoslovenske narode. Bila su to teška vremena oslobodilačkih borbi Južnih Slovena protiv Osmanlija (zabeleženo je da su Nemci, kao retko kada u istoriji, imali prilične simpatije za Srbe posle Prvog srpskog ustanka, 1804. godine). Davno je to bilo, mnogo davno, ali se lepe stvari ne smeju olako zaboravljati.
Naime, bio sam svestan i činjenice da je u pitanju bio jedan od lepih i plodonosnih perioda zbližavanja izmedju Nemaca i Srba. Interesovanje Nemaca za Srbe inicirao je J. G. fon Herder (Johann Gottfried von Herder), filozof, teolog i pisac, otkrivši i karakterišući našu narodnu poeziju “kao simbol kolektivne veličine i autentičnosti Srba”. Njemu su se pridružili, pored velikog Getea, braća Grim (Jacob und Wilhelm Grimm), zatim Vilhelm fon Humbolt, Klemens Brentano, Ludvig Uland, Jakob Burkhard, Leopold fon Ranke i još neki. Svima njima srpska narodna poezija delovala je izvorno, jednostavno, i vrlo lepo, a istovremeno strano i zagonetno, što je umnogome odgovaralo književnom ukusu Nemaca tog vremena. Izgleda da je baš ta potraga Nemaca za izvorima u homerovskom duhu doprinela tome da su se nemački književnici i kulturni pregaoci tog vremena istinski divili poeziji balkanskih naroda, posebno Srba. Sa današnje vremenske distance izgleda mi da je to verovatno bilo najsrećnije vreme nemačko-srpskih kulturnih odnosa, jer nikada pre, a ni posle toga, kulturni pregaoci dve strane nisu tako tesno i plodno saradjivali.
Tako se dogodilo da su se Vuk St. Karadžić, sa naše strane, i Herder, braća Grim (naročito Jakov), Gete i mlada književnica i prevoditeljka Tereza Albertina Luiza fon Jakob (alijas Talfj), sa nemačke strane, stalno medjusobno dopisivali, razmenjivali materijale za prevodjenje, savetovali i posećivali. U to vreme srpske narodne pesme čitane su na večernjim sedeljkama u salonima Berlina i drugih nemačkih gradova, na kojima učestvuju najznačajnije ličnosti tog vremena. A kada je Gete naišao na Hasanaginicu, te počeo da uči srpski i lično preveo tu finu baladu, time je otvorio put srpskoj narodnoj poeziji, našoj jedinoj klasici, ka svetskoj književnoj sceni, jer je počela bivati prevodjena na mnoge jezike Evrope i sveta.
Svega toga sam ja bio svestan, pa mi je nekako došlo kao sasvim normalno da poželim da porazgovaram sa Geteom. I razgovarali smo, s tim što moram biti iskren i reći da, u snu, ja nisam video jasno lik Geteov, iako poznajem mnoge njegove slike. Ali sam, nesumnjivo, znao da razgovaram - baš sa njim. A palo mi je u oči i da okruženje nije bilo ni nemačko ni srpsko, nego nekako italijansko – okolo su se nazirale freske iz Pompeje i etrurski spomenici. To su neke moje duboko zapretene ljubavi, koje povremeno isplivavaju na površinu u različitim formama, i u različitim prilikama.
Jednog trenutka, u naivnoj želji da budem duhovit, ukazao sam Geteu da se, i danas, dogadja da deca, igrajući fudbal u nekom školskom dvorištu, u pokušaju da shvate kako neki stihovi naših narodnih pesama zvuče na nemačkom jeziku, pevuše:
“Vino trinken Kraljeviću Marko, /Halbe trinken, halbe Šarcu geben”.
A ona deca, koja pomodno preferiraju engleski, čine to na svoj način:
“Marko Kraljević drinks the wine,/half he drinks, half he gives to Šarac”.
Ovo sam rekao zato što se dobro zna da je Marko veoma voleo vino i umeo mnogo da popije, ali da se pritom ne napije. Pored toga, on je svog konja Šarca naučio da pije vino, što ga je činilo posebnim. Na ovo moje ukazivanje Gete se nije glasno nasmejao, a nisam ni video, u polumraku, da li se bar - nasmešio. Nije to prvi put, promrmljao sam za sebe, da se ljudi ne smeju kada ja pokušavam da nešto duhovito kažem.
A onda sam se okuražio i postavio direktno pitanje Geteu: Šta je to konkretno što Vi zamerate našem Marku Kraljeviću? Jer, ja znam da ste Vi pisali u članku “Srpske narodne pesme” (Serbische Volkslieder): “Njihov najveći junak Marko, koji se kako-tako slaže sa turskim sultanom, može da se uzme kao neki sirov pandan grčkom Heraklu i perzijskom Rustanu, ali dabogme na vrlo varvarski, skitski način. On je glavni i najjači od svih srpskih junaka, bezgranične snage, bezuslovan i zborom i tvorom. Jaše konja 150 godina, a sam doživi 300 godina; najzad umre u punoj snazi, ne znajući ni sam kako do toga dodje… Marko je prek do zla boga, koji nam je nemio makoliko mu se čudimo”. Znam i da Vam se naročito nije svideo Marko u pesmi “Marko i kći kralja arapskoga” - kada se utamničeni Marko kune arapskoj princezi svečano i glasno da je nikad neće ostaviti, i dok ona pred tamnicom misli da se to na nju odnosi, Marko dole metnuo kapu na koleno pa se perfidno i šeretski kune - svojoj kapi. A kad se zatim, zaslugom princeze, nadje na slobodi, još sa dva dobra konja i vrećama punim dukata, i kada devojka obasja Marka, na prvom odmoru, svojim crnim osmehom (“ona crna, a bijeli zubi/ to se meni mučno učinilo”) Marko zažmuri i sabljom je – poseče na komade. Tek tako. Za Vas je to bilo odviše grubo; a i u nekim drugim pesmama vidite Marka kao krivokletnika, nevernika, divljaka i razbojnika, čoveka sa pomalo satanskim duhom. Tako Vi smatrate da su Markove mane umnogome potirale njegove brojne vrline. Da li je baš tako?Tu mi Gete nije hteo direktno odgovoriti, valjda po onom šablonu: “Kada znaš odgovor, zašto pitaš”.
S druge strane, nastavljao sam ja uporno, znam i to da je učeni Jakov Grim branio Marka pred Vama, a na Vaše ukazivanje na Markovo varvarstvo, primećivao da su varvarski i toliki drugi motive klasične poezije, pa ste Vi, dragi Gete, prelazili olako preko preko njih. Istovremeno, Grim je isticao “nežnost i gospodstvo srpskog naroda”, naroda koji gaji “plemenita osećanja prema prijatelju i neprijatelju”. A naše narodne pesme, taj veliki filolog i folklorista, kao i brat njegov, smatrao je jedinstvenim, naročito one o Marku Kraljeviću, s tim što je on lično posebno izdvajao pesmu “Zidanje Skadra”, smatrajući je “jednom od najdirljivijih poema svih vremena i svih naroda”. Kakav kompliment!Slično dobrom advokatu koji je napamet naučio impresivnu odbranu, pričao sam ja dalje: Svestan sam i činjenice da ste Vi, poštovani Gete, koji ste po prirodi veliki esteta, ljubavnik i patricije, bili oduševljeni Homerovom Ilijadom, smatrajući da je ceo taj ep bio zbog – jedne lepe žene, kao i da je sva srdžba Ahilova bila zbog te lepe žene. Takvo Ahilovo herojstvo (poginuo je nesrećno zaljubljen u devojku s druge strane bojne linije) Vama je izgledalo gospodsko, uzvišeno, svetlo, zdravo, inspirisano i inicirano lepotom, uzneseno visoko iznad muka svakodnevnog življenja ljudi, opijeno zvekom štitova pod letnjim suncem i čarom žena. A Marko, priznajem, nije bio nalik takvom Ahilu. Čak šta više, Marko ujedno slovi i za “ljudinu iz naroda koji goni gospodu”, pa je i kao takav Vama morao biti dalek.
A onda me je Gete, posle moje male pauze, umilnim, a opet, autoritativnim glasom, uputio na J. P. Ekermana, koji je pomno beležio razgovore s njim u poslednjim godinama njegovog života. Rekao je: “Ekerman je zabeležio moje istinsko oduševljenje srpskim lirskim pesmama. Njih sam smatrao ‘beskrajno lepim’, u njima sam video ‘svitanje jednog sasvim novog čovečanstva’; čudeći se da jedan ‘polusirov narod’ ume da oseti tananost i lepotu, ‘što nalikuje kulturnim Francuzima’”. Zaista, u “Razgovorima sa Geteom” (J. P. Eckermann: Gesprächte mit Goethe), Ekerman je zabeležio, dana 18.1.1825. godine, ove Geteove reči: “Uživajmo u našoj silnoj devojci u Haleu (prevoditeljka Talfj), koja nas muškim duhom uvodi u srpski svet. Ove pesme su izvrsne! Medju njima ima nekoliko koje se mogu uporediti sa ‘Pesmom nad pesmama’, a to mnogo znači. Završio sam članak o tim pesmama, i on je već objavljen”. A nešto kasnije: “Pojedine pesme okarakterisao sam sa nekoliko reči prema njihovom glavnom sadržaju i Vas će obradovati divni motivi”. Onda je sam Ekerman, pod Geteovim uticajem, shvatio kako da polako čita sadržaj pojedinih srpskih pesama. Nagoveštene situacije bile su tako rečite i tako karakteristične da mu je kod svake reči iskrsla pred očima cela pesma. Naročito su mu bile ljupke sledeće: “Smernost srpske devojke koja nikad ne diže lepe trepavice”; “Duševna borba dragog koji kao dever treba da dovede dragu nekom trećem”; “Zabrinuta za dragog, devojka neće da peva da se ne bi pokazala vesela”; “Žalba zbog posuvraćenih običaja što mladić prosi udovicu, a starac mladu devojku”; “Žalba mladića što majka daje kćeri suviše slobode”; “Poverljivo-vedri razgovor devojke sa konjem koji joj odaje naklonost i namere svoga gospodara”; “Devojka neće za nedragog”; “Lepa krčmarica: njenog dragog nema medju gostima”; “Nalaženje i nežno budjenje dragih”; “Ljubavničko ćeretanje”; “Dragi dolazi iz tudjine, gleda dragu danju, a iznenadjuje noću”, itd.
Ja osećam da me hvata zanos zbog ovako lepih nagoveštaja lepote srpskih lirskih pesama, ali se, ipak, tvrdoglavo vraćam na Marka. Govorim Geteu (ili sebi u bradu, ne znam više) da je Marko Kraljević junak neprolazne slave u srpskoj narodnoj poeziji (zna se, on jeste istorijska ličnost, mada bez neke veće istorijske važnosti, jer kažu da od njega “praktične koristi nije bilo”), u kojoj je idealizovan kao izvor junaštva, viteštva, čestitosti, ali i kao zaštitnik nejakih. Narod je voleo da ga veliča (i u pesništvu drugih naroda često imamo slučajeve preteranog veličanja); zna srpski narodni pesnik da Marko i nije bio baš tolika junačina kao što se u pesmama propoveda, ali je verovao da “od viška glava ne boli”, te je u Marku vešto objedinjavao veoma oprečne principe. Jer, u formulisanju lika Markovog, pored dosta humora, ima čudnog usaglašavanja apsolutno suprotnih ljudskih osobina. Tako, primera radi, narodu godi da Marku pripisuje ne samo veliku snagu i osećaj za pravdu, nego i evidentnu samouverenost, i da, recimo, zamišlja “užas koji sultana obuzme pred Markovim mrkim pogledom” , mada je Marko bio njegov vazal, odnosno počinjeni. Baš tako, imamo situaciju da turski sultan drhti pred Srbinom Markom! To je srpskom porobljenom narodu godilo. To mu je pomagalo da istraje pod turskim jarmom sa neuništivim snom o slobodi, koju je davno bio izgubio. Stvarajući u svojoj mašti takav lik kao što je Markov, Srbi su verovali da će se pojaviti junaci takvih sposobnosti, koji će ih oslobotili otomanskih okova. Bilo kako bilo, kažem ja, svesni smo da Marko ima i rdjavih karakternih crta, jer se iz nekoliko pesama vidi da je on bio spreman da čini i tzv. bezrazložne činove. Teško je odgovoriti zašto je narodni pevač pridodao
Marku takve osobine, ako ne da bi pokazao da je Marko bio upoznao ispraznost ovozemaljskih zadovoljstava ali i stvarnost tuge, te je tako upoznao pravi život, a pravi život nije jednostran, pa ni u - dobru. Marko će se pošteno pokajati što je ubio Musu Kesedžiju, “boljega od sebe”, a svaki put kada se uplaši, on shvata da se plaši pa – beži. Medjutim, zbog svega toga ne sme se zanemariti činjenica da Marka, u velikoj većini pesama, odlikuje – istinski visoka čovečnost. Drugim rečima, on nije bio jedan čovek, on sadrži mnoštvo. Tako je, dodajem, naš Marko ponekad bio i nekakav srpski Robin Hud. Sve u svemu, on je bio preko potreban narodu, te je propovedanje deci o tome da Marko postoji i da će on izbaviti Srbe iz svih nedaća itekako imalo smisla. Ukazujem uporno i da Marko nije bio samo najomiljeniji lik u epskim pesmama, već je prisutan i u poslovicama i izrekama, pa čak i šaljivim pričama. A da bih bio, koliko-toliko, savremen, ukazujem Geteu da je Marko Kraljević, i u današnje vreme, junak nekih zanimljivih stripova u Srbiji. (Nisam se setio da mu pomenem i pesme na YouTube).Naknadno se prisećam i kažem i da je Marko umnogome bio povezan sa vilama i drugim natprirodnim bićima, pa otuda njegova tolika veličina i snaga. Tako Marko dobija moć nad tim natprirodnim svetom, ali i pomoć od njega. On u nizu predanja s lakoćom čupa drveće, podiže nepomerljivo kamenje, cedi suvu drenovinu, sabljom preseca stene. To čarobnjaštvo umnogostručava Markovu ličnost.
Na kraju, već pomalo umoran, kažem i to da neki smatraju da je etničko poreklo Markovo - dosta diskutabilno. Tako se lik Marka Kraljevića sreće i u narodnoj epici nekih susednih zemalja, u prvom redu Bugarske i Makedonije (Крали Марко, Крале Марко), kao njihov junak. Uzgred, pominjem i to da mi smatramo da јe Hasanaginica -srpskа baladа, ali i da ima onih koji je smatraju bosanskom/bošnjačkom, kao i hrvatskom. To sve pokazuje da su narodi na ovim južnoslovenskim prostorima bili povezani i izmešani tokom duge istorije mnogo više nego što je to slučaj sa narodima u nekim drugim regionima sveta.Na tu moju završnu priču Gete ne reaguje. Naime, Gete je već odavno ćutao. I izgubio se bešumno, a da ja to nisam ni osetio, već sam se jednog trenutka našao u mrklom mraku. Onda sam se naglo probudio, i okrenuo na bok. Tada je, uz buku koja je mogla probuditi i komšiju u stanu ispod mog, sa mog jastuka pala na pod debela knjiga sa nazivom: «СРПСКЕ НАРОДНЕ ПЈЕСМЕ, скупио их и на свијет издао Вук Стеф. Караџић, Књига друга, у којој су пјесме јуначке најстарије, четврто државно издање, Београд 1932». Eh, te knjige starostavne...