Danas, kada su nam ukinuli vize
Dajem časnu sojersku reč:
Da ću svuda po svetu putovati i londrati
I biti dobar drug;
Da ću voleti pasoš kao rođenu materu svoju
I voleti zemlju, najmiliju grudu,
Da ću razvijati mapu da se ne izgubim
I seljaka pitati dok sve dvaput ne proverim,
Da ću ceniti sve ljude sveta
Koji žele slobodu i pir!
Da mi je samo neko dao taj pasoš pre petnaest godina, ne bih sada pisala sa pakovanjem na kosi i peškir-turbanom, već pravila plan. Danas, kada nisam više pionir, planovi se prave unapred, kao zimnica, da mogu da potraju: ako ne odemo u London do leta, možda možemo na leto ili na jesen kod Milly u Njucu, i posle malo kod Sekane u Pensilvaniju. Osim, ako ne odemo na onaj planirani weekend u Beč ili u Prag, ali da prethodno svratimo kod kuma Vesne i Toda u Peštu. Ne znam kako da uglavim u sve to safari u Keniji, ali ako do jeseni dignemo kredit za deo kuće, pa ga vratimo do marta 2011, možda možemo u junu te godine i do Kanade kod kumića, ili u Australiju kod mamine dalje porodice. I tetki sam obećala da ću malo malo u Švajcarsku kod nje, ali to nije problem. Kako nam se povećale strasti, smanjuju se distance, pa mi Švajcarska došla blizu, kao da treba na vikendicu u Susek da odem, tako je blizu. Već sam na Internetu našla i kaput u Milanu, kao šećer, a u Parizu bih uzela mužu neki pulover iz Bleu de Paname Fall/Winter 2009, jer, kaže, ne sviđa mu se ova nova kolekcija za Fall/Winter 2010, a u Minkenu bih uzela Calvin Klein Unterwäsche.
Što se skijanja tiče, sada ne verujem da ćemo ići na Kop, ili na Šar. Pošto bi išao sa nama i Paša, gledala sam da budu all exlusive dog frendly ski resorts: Whistler Blackcomb ili Sun Peaks Resort u British Columbia, Crystal Mountain Washington, Mount Bachelor Oregon ili Squaw Valley USA, Ca. Pošto se nismo do sada skijali bog zna kako, pitali smo da li možemo da nosimo sanke, ali su bili malo rezervisani, pa sada nisam sigurna da ne insistiraju možda da se unajme njihove sanke?
E sad, putovanje u inostranstvo je izuzetno uzbudljivo iskustvo, pa se čoveku može desiti da zaboravi nešto od neophodnih potrepština, te sam ja već spakovala u kofer: električni adapter, adress book, aspirin, foto aparat, budilnik, mali radio, slušalice, bater lampu, jastuk za vrat, dokumenta, plastične kese za veš, kabanicu, par recepata, sapun, vlažne maramice, fen (vadim ako krenemo za Keniju).
Ja ne znam kako vi, ali ja sam se stvarno uzbudila. Svi smo u kući kao poludeli. Danas mi prijatelji sms-om čestitali Statut, a drugi, opet, iz inostranstva, vize. Toliko toga odjednom...Kako ću se vratiti svakodnevnici, kako da sada ostavim sve to i pakujem Leni za sutra užinu? Kako sada paštetama da se bavim? I domaćim pecivom?
Smeškate se kao da se šalim. Kao da sam ironična. A više smo nego ozbiljni. Prvo idemo preko Oceana. Evo, Lena je sela za komjuter i nacrtala kojim ćemo putem ići. Ako ovo nije dovoljno ozbiljno, onda zaboravite sve što sam rekla.