Kao minut pred kišu bio je njen život iscrtan jasnim, svežim linijama, čudno obojen, pomalo strašan, ali privlačan. Godišnja doba su se kod nje smenjivala onako kako je njoj odgovaralo, a problemi su se povlačili kao more pred udar cunamija. Još se nikada do sada nije vratilo, a baba njena, vikarka, uvek joj je govorila: „Radi sine šta hoćeš, ako nećeš nikome nauditi i pamti da će ti sve vratiti trostruko". Ako bude po babi, i cunamiju, kada je bude udarilo, neće valjati.
Njeni balkoni mirisali su gradovima u kojima je živela: na reku i lipe u Srbiji, teško, slatko i sveže, na gotičko-renesansno-barokno-otomansko-art nuvo mešavinu Budimpešte, na slatkasti miris Londona u proleće...Na greh su mirisale sve, ali se Ana radovala životu do te mere, da nikako nije mogla da prihvati ideju da će završiti na nekom mestu koje nije terasa.
Mislila je: ako Boga ima, on će znati da je u principu bila dobra i teško je mogla da poveruje da će najebati zato što nije krštena ili ne ide u crkvu. Božije neuplitanje u stvari ljudi, kada je već sveprisutan, užasno ju je nerviralo i nije mogla da prihvati da se ne upliće čak ni kada neko pati, kada decu muče, kada se rađaju kao dvoglavi orlovi, kada se siluje, kada su ratovi, kada ova bogobojažljiva planeta, koja ima samo jednog boga koji ima toliko različitih lica na različitim delovima njene kore, ide nepovratno u ovozemaljski pakao. Pomalo prosvetiteljski, mislila je: ako se već ne meša u ljudski život, zašto se onda moliti za položen ispit i zdravlje deteta? I zašto ljudi nastave da veruju i ako im molba ne bude uslišena? I uvek je veliko početno u Zemlja, a malo u bog.
A onda joj se vratilo trostruko. Zaljubila se u pravoslavca, iskrenog vernika od oca ne baš tako posvećenog pravoslavca i majke Mađarice, iskrene katolkinje. Kod njih su se u kući slavili Roždestvo Hristovo i Krštenje Isusovo, Sveti mučenik Trifun i Sveti Valentin, Sveti Vasilije Ostroški i Sveti Leopold Mandić, Velika Gospojina i Mala Gospa. Onda im je još u kuću stigla ezoterična Ana, koju je odgojila baba vikarka. Markovoj majci Eržiki je prijalo što je baba prija i sama Mađarica, ali se malo zblanula kada je čula da na natkasni u dnevnoj sobi drži sliku Suzane Emes Budapest, veštice i lezbejke koja je 1956, nakon propasti Mađarskog ustanka, otplovila u Ameriku i tamo osnovala koven veštica, u koji su mogle samo žene. Šta će joj ta slika? Mogla je Eržika još nekako da prihvati onaj deo o borbi Suzaninoj protiv patrijarhata i rasizma, ali nikako nije mogla da shvati kako je onda Anina baka, sa lezbejkom na natkasni, mogla da zatrudni? Što se oca Markovog tiče, pravoslavca, on nikako i ništa nije mogao da shvati, ali mu to nije ni smetalo. Vrcao je med, kupio šljive na vikendici, pekao rakiju, igrao preferans u klubu na Dunavu i gledao fudbal.
Kada su Ana i Marko dobili decu, niko nije ni potezao pitanje krštenja, osim malo Eržike, ali joj se nije dalo da upada u to vrzino kolo. Prihvatila je svežinu Aninih terasa i sama naviknuta da u 50 kvadrata živi sa najrođenijima koji su različith vera. Možda i zbot toga što nikada nikome nije htela da kaže da je u njenoj porodici kružila priča da jednu liniju vuku od nekog čorbadži-bašija u vojsci Sulejmana Veličanstvenog u Budimpešti. Da je to kazala, ceo život bi je Milorad zajebavao što je preplakala kada je shvatila da ćerci, Markovoj sestri Katarini, neće šiti haljinicu za prvu pričest.
Markova i Anina terasa, naročito leti, dok se na njoj jelo, mirisala je na sarme, paprikaš, gulaš, ljute sušene crvene paprike, kiseli kupus, jegnjetinu iz Raške, prasetinu iz Gornjeg Milanovca, šiš kebap, tursku kafu, engleski crni čaj, dolme punjene mesom, prženog šarana, kim, beli luk i peršun.
Divan je bio muabet na njihovoj terasi, sa mirisima koji su nosili sećanja na sve njihove pretke, jezdače na prestoničkim vetrovima od Istambula do Budimpešte i ko zna odakle sve, koji su uživali, mirisali, udisali život sa i bez boga, kako je kad nailazio sa vetrovima.