Za dobar broj nas pivopija, odgovor na pitanje "koje je pivo najbolje na svetu?" glasi: hladno! Medju onima koji se trude da tu ocenu donesu sa malo više parametara, lome se koplja o tome da li su bolja ona belgijska ili češka. Belgijanci se oslanjaju na svoja jaka piva i sa ponosom ističu da imaju zvanično najbolje pivo na svetu - Trappist Westvleteren, dok Česi mirno i bez uzbudjenja uživaju u svojim tradicionalno kvalitetnim svetlim napicima. Ipak, ako bi me neko pitao koje pivo zaslužuje moju posebnu ocenu i naklonost, odgovor bi zasigurno bio Gines.
Ove godine, kompanije Gines proslavila je 250 godina rada. Eto prilike da nešto napišem o najpoznatijem crnom napitku na svetu.
Istorija
Artut Gines je bio sin nastojnika imanja biskupa Kašela. Jedan od poslova njegovog oca bio je da spravlja pivo za radnike na imanju. Sinovi su mu, prirodno, pomagali u poslovima, te su tako uz njega naučili zanat. Kada je velečasni Dr. Artur Prajs otišao gore, gazdi na ispovest, dvojici braće kojima je kumovao ostavio je po sto funti, što je u to vreme bila pristojna suma novca, sa namerom da ih podstakne da razviju sopstveni posao. I, zaista, braća su iznajmila pivaru u Leikslipu, pokrajina Kildeir, i sasvim lepo poslovala.
Posle tri godine ortakluka, Artur je rešio da mladjem bratu Ričardu ostavi pivaru i krene u novi izazov. Te istorijske 1759. godine, iznajmio je na 9.000 godina 4 jutra zemljišta i zatvorenu pivaru na Kings Gejtu u Dablinu, sa sve ogromnim buradima, mlinom, štalom za 12 konja i skladištem za namirnice, po ceni od 45 funti godišnje. Od tada, već četvrt milenijuma, Pivara Svetog Džejmsa je sedište i okosnica Ginesa.U početku, Ginesova pivara proizvodila je svetlo pivo, sorte ale. Tek od 1778. godine Artur je krenuo sa crnim - porter pivom koje ga je na kraju i proslavilo. Bila je to hrabra odluka, jer je u to vreme u Irskoj postojao jak pokret koji je promovisao čistunstvo i zdrav život. Proizvodnja svetlog piva prestala je 1799. godine.
Artur i njegova žena imali su 21 dete, od kojih je njih deset poživelo i nastavilo porodičnu lozu. Posle smrti rodonačelnika, posao je preuzeo i još više razradio njegov sin Artur II. Ginesu je trebalo nešto preko 70 godina da postane najveća pivara u Irskoj. Ginesova harfa i potpis Artura Ginesa prvi put su registrovani kao zaštitni znaci 1862. godine.
Šest generacija porodice Gines vodilo je fabriku. No, pivara već neko vreme nije u vlasništvu porodice Gines - današnji vlasnik je međunarodna kompanija Diageo, proizvodjač različitih pića, kojoj se pivara pripojila 1997. godine. Šta više, nijedan član porodice nije ni u bordu kompanije, a njihov udeo u vlasništvu je pao ispod 1% vrednosti pivare.
Posao "kod Čiča Artura", kako su to Ircu imali običaj da kažu, značilo je oduvek određenu dozu sigurnosti, dve besplatne pinte piva dnevno, izlete, zdravstvenu zaštitu i besplatno korišćenje sportskih objekata uključujući i bazen za plivanje. Do 1930. godine, ukupno 13.940 ljudi (isključujući žene, familije ili druge posredne korisnike) oslanjalo se na prihode od Ginesa. Drugim rečima, svaki deseti stanovnik Dablina tako je zarađivao za život, neposredno ili posredno. Danas Gines još uvek zapošljava oko 2.000 radnika, a procenjuje se da od poslova vezanih za fabriku živi još 20.000 ljudi.
Pivo
Gines se pravi od vode, slada, ječma, hmelja i pivskog kvasca. Ječam se najpre preradjuje u slad, potapanjem i sušenjem, kako bi postao krckav i jestiv. Slad se zatim melje i meša sa iseckanim i pečenim hmeljom. Dobijena smesa (zvana grist) se vaga i dodaje joj se topla voda, dok ne dostigne temperaturu od 66 stepeni Celzijusa. Kašasta smeša koja se tako dobija, zvana wort, propušta se kroz sito, tako da se dobije slatkasna tečnost koja se onda skladišti u bakarne cisterne. Ostatak, gusta masa, koristi se u ishrani stoke.
Tada nastaje fermentacija, kada se dodaju kvasac i ugljen dioksid. Pivo onda odstoji nekoliko dana, kada nastaje druga fermentacija i dobija se pravi ukus.
Proces proizvodnje traje oko deset dana. U završnoj fazi, dodaje se ugljen dioksid, koji je zaslužan za specifičnu penu koju Gines ima. Pre pretakanja u buriće u kojima će biti prevezeno do pabova, pivo se poslednji put testira i dodaje se nitrogen koji daje kremast i mek ukus.
Mada se Gines smatra crnim napitkom, on je u stvari tamno, tamno rubin boje.
Gines u bocama je drugačiji od natočenog ili onog iz konzerve. U boce se dodaje živi kvasac, radi očuvanja svežine i penušavosti. U konzervama se ovo postiže korišćenjem posebne plastične kuglice u kojoj su presovan nitrogen i ugljen dioksid, koja će vam zazveckati kada dodjete do dna. Točeno pivo je kremastijeg ukusa jer ima manje ugljen dioksioda u sebi.
Gines prati fama da je izuzetno kaloričan. Istrajne pijanice kažu da je dovoljno da tokom dugih terevenki popiju po nekoliko Ginesa te da im onda po 24 časa hrana nije potrebna. Pinta Ginesa je hranljiva isto koliko i vekna hleba. No, bez obzira što se ponekad naziva "obrokom u čaši", Gines ima samo 198 kalorija po pintim što je manje od iste količine obranog mleka ili soka od pomorandže. Gines nije za prave vegetrijance, jer se u proizvodnji dodaje jedna vrsta želatina dobijenog od ribljeg mehura.
Istraživanja su pokazala da je Gines dobar za srce. Materije koje sprečavaju oksidaciju u ovom pivu su slične onima u pojedinom voću i povrću koje doprinose usporavanju odlaganja opasnog holesterola na zidove arterija.
Zanimljivosti i predrasude
Zanimljivi podaci o Ginesu su:
• Oko 10 miliona pinti Ginesa popije se u svetu svakoga dana.
• Najviše Ginesa popije se u Velikoj Britaniji, a zatim u Irskoj pa u Nigeriji. Svakoga dana se u Velikoj Britaniji popije po milion čaša Ginesa.
• Gines se pravi u 51 zemlji u svetu.
• Svi otpaci osnovnih sastojaka Ginesa se recikliraju ili ponovo koriste u druge svrhe (iskorišćeno zrnevlje ječma kao hrana za životinje, hmelj kao djubrivo a višak kvasca kao ekstrakt ili za medicinske proizvode)
• GUINNESS® Draught Extra Cold predstavljen je javnosti u Velikoj Britaniji 1998. godine. Ovo pivo je isto kao i GUINNESS® Draught, ali se u posebnih frižiderima hladi na 3.5 stepena Celzijusa.
• Prženi hmelj Ginesu daje njegovu tamno crvernkastu (rubin) boju.
• Pinta Ginesa koštala je oko 1 penija 1900. godine.
• Doktori su nekad prepisivali Gines kao lek za slabost, anamiju i za pomoć kod ozdravljenja pacijenata.
• U 1800-oj godini, ale se pio umesto nedovoljno čiste vode u Dablinu.
• Londonski pivar po imenu Harvud otkrio je da se dobri rezultati mogu redovno dobijati od samo jednog procesa pravljenja "portera" ako se koristi prženi hmelj i visoke temperature. On je taj proces nazvao "Entire" i to je inspirisalo Artura Ginesa.
• Voda za Pivaru na St. Džejms Gejtu (St James's Gate Brewery) dolazi iz istoimenog bunara u pokrajini Kildare.
• "Dablinske piramide" bile su kamare buradi Ginesa koje su na dokovima čekale na utovar na barže.
• Jedan sakupljač Ginesa ima više od dvesta godina staru prigodnu bocu koja je bačena u Atlanski okean 1959. godine a pronađena 1963. godine na obali Ostrva Fajr.
• Oko 162.719 pinti piva godišnje izgubi se u Velikoj Britaniji tako što pivo (ili pena) ostane u brkovima ispijača!
• Svakoga dana se u svetu u proseku otvori po jedan irski pab.
• "Robertsons", lokalna firma iz Dablina obezbeđivala je konje za pivaru sve do poslednje isporuke konja i kočija koja je obavljena 1960. godine.
• U trenutku kada je kompanija Gines stekla status "limited company" 1886. godine, Pivara St James's Gate bila je najveća na svetu, izrastavši sa početna 4 jutra u 1759. godini na preko 60.
• Gines pivara dobila je Kraljičinu nagradu za tehnološka dostignuća 1991. godine za poseban sistem koji je omogućio da se crna piva pakuju u konzerve.
• Gines se prodaje u preko 150 zemalja u svetu.
Postoji fama da je Gines najbolji ako ga pijete u Irskoj, pogotovo u samom krugu fabrike. Dva su razliga za ovu tvrdnju. Najpre, Irci sa ponosom kažu da se oni odnose sa najdubljim poštovanjem prema pivu u toku pakovanja u buriće i prevoza do paba. Pri tome, posebna pažnja posvećuje se čistoći burića i sve prateće opreme. Takodje, tajna je i u sipanju piva u čaše. Postoji "Gines vreme" - 119,5 sekundi - koje treba ispoštovati prilikom sipanja. Najpre se ulije tri četvrtine zapremine pinte, a onda se sačeka da se pivo slegne i formira jedra pena. Barmeni obično po peni iscrtaju tradicionalni Irski znak - detelinu - koja ostaje na površini sve dok ima piva u čaši. Tek onda se dodaje ostatak piva. Ircu se strogo drže ove procedure, što nije uvek slučaj u drugim delovima sveta. Treći, i takodje važan faktor je voda od koje se pravi Gines, koja dolazi iz bunara u okolini fabrike. Verovatno je ona ta koja Ginesu u Irskoj daje svežinu i oporost koja ga čini tako dobrim. No, najverovatniji razlog je u prometu. U Irskoj se definitivno popije najviše ovog piva, te he proizvodnja velika, pivo uvek sveže, a burići i sva oprema se češće peru.
Specifičnost Ginesa je da se njegovi mehurići sležu ka dnu, za razliku od drugih piva gde beže ka vrhu čaše. Ovo je, svakako, čudno jer su mehurići u stvari zarobljeni vazduh koji bi trebalo da ide naviše. Istraživači u Australiji su ispitivali ovaj fenomen i došli do zaljučka da se u sredini čaše nalaze krupni mehurovi vazduha koji zaista idu na gore, ali se to ne vidi jer je pivo tamne boje. Sitniji mehurići, nedovoljno laki, su uz ivicu čaše, te se vidi kako oni padaju dole, i to stvara utisak da se svi talože na dnu.
Kažu da su jednom davno ispraznili velike cisterne u fabrici radi čišćenja, te da su tada na dnu pronašli gomilu crknutih pacova. Srećom, utvrdjeno je da su oni bili čisti, skoro sterilisani. Prirodno, pobrinuli su se za čistoću, ali su tada kupci počeli da se žale kako pivo više nema isti ukus. Stoga se od onda Gines filtrira kroz jagnjeću krv. Nešto nisam siguran da je ova verzija tačna, ali ko će ga znati.
Juna 2007. godine pojavile su se glasine da Diageo planira da proda najveći deo zgrada i zemljišta pivare Sent Džejms. Razlog je bio u velikoj ceni koju ovo ekskluzivno mesto ima, tako da bi to bio izuzetno uspešan poslovni potez - prodati skupo zemljište i napraviti novu pivaru na drugoj lokaciji (plan je bio da to bude staro mesto na kome su radila još brađa Gines sredinom osamnaestog veka). No, srećom, finansijska kriza oborila je drastično cene nekretnina, te je ova ideja, koja bi zasigurno bila praćena žestokim negodovanjem i verovatno opštim bojkotom piva, bar za sada napuštena.
Obilazak pivare
U Dablinu sam prvi put bio februara 2002. godine. Irska je, nekako, bila u poslednjoj grupi Evropskih zemalja koje sam obišao. Po običaju, radili smo ceo dugi vikend, negde na periferiji grada, tako da je samo nedelja popodne bila na raspolaganju. Nije bilo dileme šta ću obići: posle kratke šetnje centrom Dablina, zaputio sam se ka fabrici Ginesa.
Tokom dvosatnog obilaska fabrike, peo sam se nekoliko spratova saznajući usput o istoriji, tehnologiji i promociji omiljenog piva. A onda, kraj ovog zanimljivog i saznajnog programa nalazi se na poslednjem spratu najviše zgrade u Dablinu, u "nebeskom Gines baru". Bio je to je jedan od najlepših trenutaka u mojoj putopisnoj karijeri. Kažu da je Gines pivo ovde najbolje na svetu - neposredno iz lokalnog pivovoda, sveže, sipano sa posebnom pažnjom. Savršena pinta Ginesa imala je onaj najbolji mogući oblik, puna penušavog crnog, oporo slatkastog napitka, u kojoj se mehurići piva slaže ka dnu ostavljajući idealnu penu na vrhu. Šamrok utisnut na penu ostaje sve do dna čaše. Sunce je polako zalazilo na zapadu, za obližnje planine koje okružuju grad, koji je ležao tu preda mnom, okupan zimskim žutilom. Nisam mogao da odolim - posle svakog dugog gutljaja zvao sam redom: najpre brata, a onda i sve druge drage prijatelje. Zavideli su mi, ali su shvatili da sam morao da podelim ovaj trenutak sa njima.Da trenutak bude još duži i bolji, zaslužna je i doza sreće. U obilasku sam bio sa koleginicom Indijkom, koja je pije, tako da mi nje pripala i njena pinta. Stakleni suvenir, oblika hokejaškog paka, u kojom je zarobljena tekućina koja daje posebnu boju i ukus Ginesu, i dan danas je omiljeni artikal u kutiji cipela u kojoj čuvam posebne relikvije.
Gines danas
Globalna popularnost i tradicija ne mogu da se izbore sa zahtevima i raznolikošću ponude na tržištu. Tako Gines već godinama beleži pad prodaje u Velikoj Britaniji (13% u poslednje dve godine) i Irskoj (skoro 30% od 2001. godine naovamo). Razlog za smanjenju potražnju leži u proceni da pivopije danas traže lakša pića koja više osvežavaju. Shvativši ovo, Gines je krenuo i sa promenama i uvodjenjem novih piva. Tako se prvo pojavio Ekstra hladni, a od pre dve godine i Crveni Gines. Ovaj drugi je nešto lakši i sladji od originalnog stauta, i kompanija očekuje da će se njime izboriti za naklonost kupaca koji su počeli da je napuštaju.
Drugi razlog je u promeni ponašanja koja smanjuje odlaske u pabove. Pre 15 godina, samo 15% piva u Velikoj Britaniji i Irskoj pilo se u kući, dok je danas taj procenat oko 43%! Zato je Gines, u pored jasne poruke da nema boljeg piva od onog koje se nalije iz bureta, mnogo uložio u osvajanju pakovanja u konzerve koje se mogu odneti kući i pijuckati u društvu ili uz ekran.
Ipak, popularnost i prodaja Ginesa širom sveta još drže visok nivo, posebno u Nigeriji i SAD.
Reklame
Reklame za Gines prate razvoj medija i marketinga. Nekadašnji slogan "Gines je dobar za zdravlje" i lik pelikana koji se intenzivno koristio u drugoj polovini prošlog veka zamenjen je novom porukom "Prave stvari dodju do onih koji znaju da čekaju".
Spot koji je korišćen za proslavu 250-togodišnjice sadrži elemente promotivnih kampanja koje su korišćene proteklih 80 godina.
Jedan od najprovokativnijih spotova je onaj sa porukom "podeli sa prijateljem".
Meni je zanimljiv onaj klip sa trkom puževa
Proslava 250 godina Ginesa
Jubilarna godina protekla je u nazdravljanju Čiča Arturu, osnivaču Ginesa. U petak 25. septembra 2009. godine, u 17:59 u Dablinu i u Lagosu, Njujorku, Kuala Lumpuru i mnogim drugim gradovima širom sveta milioni ljudi podigli su pintu Ginesa u čast čoveka koji je pre 250 godina osnovao čuvenu pivaru i začeo dugogodišnju tradiciju.
Na svečanosti u Dablinu, Premijer Irske Brajan Kouven nazdravio je rekavši da je godišnjica dobar izgovor za sjajnu žurku. Gines je, uistinu, jedan od simbola Irske, nešto što se poistovećuje sa srdačnom i komšijskom kulturom vesele i otvorene zemlje na severozapadu Evrope.
Društvo mu je pravio Rori Gines, pra-pra-pra-prapra-praunuk čuvenog osnivača fabrike Artura prvog. Po njegovim rečima, zemlja Irska i godine tradicije i usavršavanja doveli su takvog kvaliteta i postavili Gines tako visoko na listu cenjenih proizvoda. Rori je stvarno uživao u proslavi, vodivši razdragane učesnike proslave po pivari i rekavši okupljenima da bi voleo da popije po pintu piva sa svakim od njih. Zanimljivost vezana za Rorija je da je on prvi iz loze Ginesa koji je u pivaru zaprosio svoju suprugu posle Artura koji je tako isprosio svoju ljubljenu Oliviju, rodjenu Vitmor. Rorijev otac, Lord Bendžamin Ajvead, bio je poslednji izdanak loze Ginesa koji je predsedavao kompanijom pre prijapanja Diageu.
Posetioci pivare u Dablinu dobijali su kopiju originalnog ugovora o najmu, mogli su da vide posebno napravljen film koji predstavlja istoriju Ginesa i da se u novom baru fotografišu prilikom nazdravljanja Čiča Arturu. Pošta Irske izdala je posebnu marku u čast godišnjice.
U lokalnom pabu
Ako zaglavite u neki lokalni pab u Dablinu i poželite da impresionirate lokalne barmene, probajte sa rečenicom na Gejliku: Pionta Guinness led thoil - molim pintu Ginesa. Mada, lokalci su toliko opušteni da ne verujem da ćete ih baš baciti na teme.
Nemojte se iznenaditi ukoliko vam u pabu ponude sirup od crne ribizle (black currant). U čemu je koren ovog običaja? Pivo se u Irskoj smatra veoma lekovitom tečnošću, koja posebno pomaže jačanju organizma. Kao takvo davano je ženama nakon porođaja, da bi lakše prošle kroz taj period u što pre se oporavile. Kako žene obično nisu pile pivo te im je njegov ukus bivao gorak, dodavali su u pivo sirup od crne ribizle da bi ga one lakše pile.
Danas je običaj da se turistima koji po prvi put dolaze u Irsku i probaju crna piva ponudi sirup od crne ribizle. Prirodno, znaju oni da se Gines pije širom sveta, ali lepo je ponuditi. Mada sumnjam da bi najveći broj onih koji već piju pivo poželeo ovakvu mućkalicu.
Tokom jedne fine večeri u društvu lokalaca u Dablinu, samo sam mogao da uzdahnem. Gledao sam lokalce, raznih usrasta, kako opušteno svrate i uz ćaskanje sa komšijama, barmenom i ostalim gostima popiju svoju uobičajenu večernju turu Ginesa. Eh, kad bi znali da ta njihova rutina san mnogih klinaca širom sveta...