„...Veselje se siri na sve strane, sad slobodno po zemlji idemo....pamtićemo dane, druže Tito mi ti se kunemo...“
Nekad je bilo dovoljno da se zapeva neka od ovih pesama i time se reši bar jedan od problema - posao, stipendija, stan...!
Koliko puta su se slušale ovakve pesme i zaklinjanja u ovoga ili onoga, ali godine pune muka još nisu prošle. Svako ko se bar malo priseća (i pošten je prema sebi) prošlih dana ili godina, mogao bi sebi da pripiše bar jednu od zabluda u kojoj je učestvovao, verujući iskreno ili iz koristi, da će biti bolje. Čini se da se krug zabluda zatvorio i da je vreme da se porazmisli o „godinama koje su pojeli skakavci“ kako je jedan segment života, video Borislav Pekić, ali se prenosi sa generacije na generaciju!
A ko se još seća one basne o cvrčku i mravu?
Hoće li nam pomoći, makar i blic, analiza prethodnih vremena ili ćemo se zagledati u „svetlu budućnost“ ne-svesno potiskujući sopstvene ili tuđe zablude, krivicu? Hoće li nam ulazak u EU, kad god da se desi, razrešiti Gordijev čvor čiji smo bar jedan krajičak držali u sopstvenim rukama?
Neko će tumačenje nastalog pogroma, početi od Kneza Lazara i bitke na Kosovu, neko će preskočiti to vreme podsećajući nas na Karađorđa i vreme Turaka. Našlo bi se u traženju dodatne argumentacije mesta i za 1918.godinu kada je formirana Jugoslavija, dok će se najveći deo uhvatiti za kopanje po komunističkoj prošlosti, po Titu. Nešto mlađe generacije će za sve okriviti režim Slobodana Miloševića, a vreme gazi sve pred sobom. Do juče, onog 05.oktobra 2000. DOS je bio jedina dobitna kombinacija, poput premije igara na sreću, ali već danas deca rođena tih godina uveliko pohađaju osnovnu školu! Svako zahvata onoliko i one istorije koja pravda njega pred samim sobom, ili bar pred pokolenjima koja nailaze, ubeđen da je sve bilo baš tako kako on то vidi. Žal za Jugoslavijom je već potpuno iščilela, a ni za Kosovom više ne nosi sa sobom onu vrstu pokretačkog adrenalina, zbog koga su mnogi stradali, izgubili svoje najmilije, dok su drugi na tom talasu osvajali i gubili vlast. I u svim tim Tamnim vilajetima, ako ne – uzmeš kajaćeš se, stigosmo do današnjih dana, kad nam je sve važnija gola egzistencija, opstanak na ovim ili nekim drugim prostorima!
A opstanak je tesno skopčan sa ekonomijom, standardom građana. Na tom klizavom terenu ne pomažu istorijske činjenice, patriotska retorika, pozivanje na krivicu ovih ili onih, večne zavere Zapada ili Istoka. Ta argumentacija funkcioniše јoš jedino u kafani ili na skupovima povodom raznih praznika, kojima smo preplavljeni, ali i to će ubrzo proći. Pojeli smo i popili šta je ko imao, a „sad svako na svoje radne zadatke“ kako se svojevremeno, populistički, obraćao, već skoro zaboravljeni Slobodan Milošević.
I njegovi ga sve ređe pominju, jer radnih zadataka – posla, je sve manje.
Stariji, pred penzijom posebno, sa strepnjom iščekuju nove spiskove za objavljivanje onih koji se uz pomoć države, kakve-takve, ispraćaju u neizvesnost. Mlađi se nadaju da će im završena škola konačno doneti i nešto dobro. Znanje engleskog ili italijanskog jezika, kompjutera... danas, i sve više, podseća na nekada obaveznu vozačku dozvolu „B“ kategorije ili odsluženi vojni rok. To je preduslov da se neko nađe na spisku potencijalno zaposlenih. Očekivanja da će neko „naš“ biti u vrhu menadžmenta kod dolazećih investitora, samo su puste želje. Nekad vrlo prisutan nepotizam, gde je prvi na čelu kompanije vukao za sobom čitavu bulumentu rođaka, prijatelja, kumova i kumica, sve je manje izvesna-dobitna varijanta, osim na državnim „jaslama“, gde je partijska vrhuška već prepunila sve kapacitete. Evropska unija (MMF i drugi) sa svoje strane vrše pritisak na državu da se otarasi nepotrebnog balasta, kako bi Srbija koliko toliko zaličila na optimalno organizovanu državu, u skladu sa potrebama građana i njenim finansijskim mogućnostima. Investitori će zaposliti samo one bez kojih ne mogu da opstanu na tržištu, a u sredini između ta dva bloka nalaze se građani, nezaposleni, koji se još uvek nadaju da će ih se neko setiti. Ipak poneko od njih je uvideo da je vrag odneo šalu, da će morati „use i u svoje kljuse“, pa počinju da se pojavljuju prvi znaci ozbiljnijeg preduzetništva. Srbija je izgubila korak sa vremenom i sada je potrebno nadoknaditi propušteno. Ako smo se nekad , podsmevajući se, okretali za našim sugrađanima Romima, koji su špartali gradom uzvikujući „Kupujemo staro gvožđe, hartiju...“, danas se sve to naziva modernijom terminoligijom reciklaža ili ekologija.
I možda se baš na ovom primeru može anticipirati karakter promena koji nas je zadesio kao neminovnost, koji će nas osvestiti i koji će patriotsku retoriku zameniti poštovanjem svakog, sve teže, zarađenog dinara ili evra, svejedno!
Novog Aleksandra Makedonskog, koji će preseći Gordijev čvor, nema! Moraćemo sami da se prihvatimo nekog posla, koji će nam pomoći da izađemo iz začaranog kruga, u kome previše dugo jurimo sopstveni rep!
A godine prolaze...!
BKC -Sumadijapress