"Prvo pismo
Bila je to šuma na slemenu veka,
Septembar, pamtim lišće u boji tvoje haljine
Romb jedne zakrpe, ukrojen pažljivo-
K`o da od njega zavisi neki ubogi smisao,
Odmah i zaboravljen,
dok si govorila:
Slušam kako peva u jajetu ptica,
U njenom je kljunu ključ
Pod zatreperenim jezikom;
a brava-
Nju moraš da izmisliš. A i vrata.
Iza njih je leto. I naše dvogube senke
Venčane na zlatnoj pozadini, zaustavljene
U nejasnom blagoslovu. Volim te.
Trideset i tri puta vek je prstenovao
Ta stabla, ukrojena u nebo
Kao žilice u list, kao nada
U ravnodušnu neizvesnost. Pišem ti
Iz daleke pokrajine, gde se reči vrednuju
Težinom prećutanog, a sećanja dužinom
Varljive njihove senke. Oprosti zbog rukopisa:
Studen oblači šaku iznutra, tesna je
Ta rukavica, pa pokret okleva
Nad naslućenim smislom rečenice,
Nad inicijalom što rubi inje-
Nisam ti rekao: ovde je već zima.
Drugo pismo
Tvoja nenapisana pisma ištu odgovor
Ta pisma nepročitana, naučena napamet
U treznoj groznici iščekivanja,
U fugi nekog putovanja, ili
U nesanici, gorkoj i svetloj od tvog daha
I snega na prozoru sobe;
jesi li zaboravila
Poštanski broj? Udahnuo sam ga, nečitko možda,
U muziku koju voliš; upisao na marginu
Stranice jedne knjige koju se bojiš da čitaš
Noću, kad istina njena svetli kao fosfor
Između crnih slova.
Odgovaram ti: ništa
Ne rastvara taj otrovni lepak godina
Što vezuje nadu za prostor, a vreme
Za vernost prostorima nade.
A nesreća-
Ona je samo sestra neke odsutne mudrosti,
Senka previđenog poraza, možda;
Taj smisao mi izmiče, kao smisao muzike,
Koja je, ipak, matematika, a ja računam
Tek sa dva ili tri zlatna broja
Izvedena iz tvog imena. Tako smo
Oboje, možda, u gubitku.
Ipak,
Ništa ne može nas da zameni
U ovom rasporedu posledica
Upisanom božjom rukom
U amneziju zvezda, u kratko sećanje mastila
Koje se suši,
U tvoja pisma, ona nepročitana.
Treće pismo
Jedno si leto bila preobražena
U svoj lik, kako ga ja ponekad vidim
U ogledalu, kad mudro stanem u senku
Iza tvoga ramena: možda tvoj pravi lik,
Najednom stvaran, opipljiv i zreo
Da cveta, kao agava. Svaki tvoj pokret bio je
Nemiran crtež svetlosti u vazduhu
Gustom i srećnom od avgusta. Svaki moj dodir
Ostavio bi zlatan trag na tvojoj koži,
Inače slanoj pod jezikom,
kojim sam umeo samo
Da izmucam: volim. Kakvo leto!
( Na fotografijama kao i svako drugo:
Fosili svetlosti nas varaju, nepouzdani,
Kada u prisećanju otkrivamo slojeve
Godina, godina, i tražimo im smisao
Već pomeren u neko novo iščekivanje.)
Ili sam možda
Sve to izmislio? Ne verujem, postoje
Dokazi: ožiljici neke uporne nade
Što još zabole na dodir tvoga glasa
Otisci tvojih prstiju na gleđi
Vrča iz kojeg još vetri vino
Nedopijeno u konobi, onoga leta
Kada si bila preobražena u blagoslov,
U svoje obično čudo.
Živimo vreme ustinjenih čuda
I zaboravne mudrosti. Pamtiš li to leto?
Četvrto pismo
Crno mastilo gusne u infarkt
Na vrhu nalivpera;
tako se jedna rečenica
Prekida neočekivano, u neželjenoj sinkopi.
Prepisujem je, a u nastavku menjam
Prvobitno zamišljeni smisao.
Pravi
Smisao, krio se u prekidu, u zjapu
Beline, u porazu
Započetog poteza-
Kada bih mogao da ti napišem pismo
Od takvih belina, od obasjanih skretnica
Rečenica započetih u ljubavi nastavljenih
Opisom noći bez zvezda, naprimer,
Kada bih mogao sve da prećutim
A sve ti kažem, kao da gubavac
Stane pred tobom s kapuljačom i zvečkom-
Možda bih umeo da ti iskažem
Zašto se ljubav menja, u neželjenoj nekoj
Sinkopi, i venčava u nastavku
Sa svojim senkama, a ne zaboravlja
Smisao svog imena, uzroke svoga trajanja-
Ovako, mogu samo da opisujem:
Kao da neko voljeno lice učim i pamtim
Dodirom, kao slepac.
Ivan V. Lalić
...