Ovo nije priča o 12. martu.
Nije ni priča o tome zašto je ubijen premijer Đinđić.
Još manje je priča na temu zašto je, u jednom trenutku, Srbija između Đinđića i Legija izabrala ovog drugog. I poslušala Tijanića: “Ako Đinđić preživi, Srbija neće”. Suviše su to bolne i još uvijek svježe rane da bi neko sa strane kopao po njima. (Zato, oprostite).
Ovo nije priča ni o onom što je uslijedilo nakon 12. marta. Jedini moj komentar bi bio – živjela “Sablja”!
Ovo je u stvari priča o nama. Da li se Crna Gora danas nalazi u sličnoj institucionalnoj konfuziji i nemoći kao i Srbija, prije tog strašnog dana!? Još kraće pitanje bi moglo da glasi:da li je i Crnoj Gori potrebna “Sablja”? Ili drugačije: koliko će CG još čekati na svoju “Sablju”.
Čitava priča je, kao što znate, počela još dok smo bili zajedno. Dva oka u glavi. Prvo je ubijen Slavko Ćuruvija. Javnost je bila uskraćena za tu informaciju ( par izuzetaka koji su istu objavili na strani 7. ili 8. ne mijenja opšti dojam) što je režim iskoristio da raširi priču kako su po srijedi finasijski problemi poznatog novinara i izdavača! Vlast sa tim naravno nema veze – kliktali su njeni portparoli. Srbija nije u ratu, trebalo je dodati.
Onda je nestao Ivan Stambolić. I tu je javnost pokrivena spletkama tipa da je bivši predsjednik Srbije “odšetao” u nepoznatom pravcu i s nepoznatim društvom! “Pitajte njegovu porodicu gdje je”, ljutito je komentarisao jedan od prvaka JUL-a.
Na kraju, prešlo se na “saobraćajke”- glavu su umjesto Vuka izgubili njegov šura i saradnici. Jedan od njih se zvao Gaga. Moj drug s fakulteta.
Nije bio dovoljan 5. oktobar da se zločini razjasne i kazne. Nije bilo 6. oktobra kako to neki vole da kažu. Zato se desio 12. mart. Pala je glava premijera da bi Srbija počela da se suočava sa dijelom kriminalne hobotnice koja je rasla prethodnih 15 godina (pod rukom Partije i pod srcem....). I onda se ono, što je javnost nakon 5. oktobra čekala više od dvije godine, rasplelo za samo dva mjeseca. Pokazalo se da svi putevi zločina vode u dvorište bračnog para Milošević. Ispostavilo se da su realizatori bili tajne službe i paravojne falange tog režima. A da su potporni stubovi svih operacija korumpirani, urušeni i fasadni ostaci pravne države. Policajci, tužioci, sudije. Čitavi spiskovi imena nađeni su u platnim odjavama mafijaških vođa. Institucije su bile čisti servis vaninstitucionalnih centara moći.
Kako je ta priča danas aktuelna u Crnoj Gori. Da ironija bude veća, u Crnoj Gori potpisnici Sporazuma o asocijaciji i stabilizaciji. Lideru regiona, rekli bi neki iz OEBS-a.
A tako je zaista izgledala u onim tamnim godinama Srbije. Ćuruvija je nedjelju dana prije ubistva bio u Podgorici, pričao mi da se vidio s Milom, ovaj mu nudio sklonište u Budvi. Mjesec dana uoči otmice i Stambolić je boravio u glavnom gradu, dao razoran intervju na TV CG, o Srbiji i Miloševiću. Na njegovj sahrani, Đukanović je bio u prvim redovima...
Ali, onda su se stvari zarotirale. Srbiji je, kako-tako, počelo da sviće, na Crnu Goru se polako spuštao mrak. Slike s beogradskih ulica reprizirane su u Podgorici.
Prvo je u proljeće 2004. ubijen Duško Jovanović, urednik i izdavač novina. Evropska vlast je reagovala evropski. Izraženo je ogorčenje, svi mediji su danima pratili istragu, da bi danas, nakon skoro 4 godine, slučaj ostao nerasvijetljen. Vođen je farsični sudski spor da bi se dokazalo kako dokazi ne postoje. Ne znaju se ni izvršioci, ni nalogodavci. Policija je iskoristila zgodan momenat, 3 godine nakon atentata, da kaže kako njeni podaci govore da “motivi nijesu politički”. Ispade, kao kod Ćuruvije. To jest kao kod Miloševića.
Potom je, na kućnom pragu, likvidran drugi čovjek policije Slavoljub Šćekić. Platio je glavom jer se miješao u svoj posao. I tako došao do osinjaka. Proces je u toku, preko godinu dana, sa sve izvjesnijim epilogom – oslobađajućom presudom za osumnjičene koji se, radi lakšeg prepoznavanja, mogu opisati i kao crnogorsko izdanje zemunskog klana. Kažem, očekuje se oslobađanje, kao kod Bagzija. Jer svi ključni svjedoci iz istrage sada su na sudu promijenili iskaz i urušili optužnicu. Među njima su sve ljudi poznati i priznati od samog Đukanovića, počev od visokih policijskih službenika do novopečenih biznismena. Zvuči poznato.Tužbu zastupa državni tužilac za organizovani kriminal a ruše je svjedoci bliski vrhu te iste države. Kakav apsurd!?
Zatim i treće ubistvo. Istina greškom. Cinično, priznajem. U ulici koja je u narodu već prozvana “sačekuša” ubijen je vozač književnika Jevrema Brkovića. Koji je “samo” pretučen. Istraga je još u toku. U stvari istrage nema. Jer, zašto bi je bilo. Vojičić je ubijen greškom a Jevrem je zaslužio te batine. Čemu, dakle, istraga!?
I tako dolazimo do pitanja s početka bloga: kad će naša “Sablja”. U međuvremenu sam odgovorio na prethodno: treba li nam "Sablja”. Situaciju otežava činjenica što mi nemamo Đinđića. To jest nemamo predsjednika Vlade koji će da kaže kako mafija može ubiti premijera ali ne može zaustaviti Srbiju. Nedavno je lider Pokreta za promjene Medojević rekao, ironično naravno, da su odnosi Srbije i Crne Gore bili najbolji kada je na vlasti u Srbiji bio Legija a u Crnoj Gori Đukanović. Ako se metafora prevede u aktuelni politički trenutak ispada da je i ovdje, kao u Srbiji prije 12. marta, moć izmještena van institucija. Koje su običan dekor. Čak je kod nas taj problem još drastičnije izražen jer najmoćniji čovjek ne pripada kriminalnim strukturama već je vodeća politička ličnost. Bivši premijer i aktuelni šef vladajuće stranke. Zato je pitanje za EK i OEBS, da li Crnu Goru mogu uvesti u evropske porodicu a, s druge strane, sačuvati starog partnera Đukanovića. Pojednostavljeno, pitanje za Evropljane bi moglo da glasi: da li je moguće Crnu Goru očistiti od korupcije i kriminala a ne dirnuti niti jednog od glavnih šefova naše mafijaške hobotnice! Djeluje kao nemoguća misija. Solana kao Tom Kruz! Ne zvuči loše.
Željko Ivanović
Bulevar EK i OEBS-a (po strarom adresaru bul. Korupcije i kriminala, po prastarom Ranka Krivokapića, po davanašnjem Sv. Petra Cetinjskog)