Posto sam sa monahom onaj dan na aerodromu razmenio mailove, ostali smo u kontaktu. Javio mi je kada ce doci u Penang, i ja sam nestrpljivo cekao taj dan. Sav sam se uzvrteo i unervozio, kao dete pred Bozic. Jedva sam docekao 18h da bi krenuli u hram da se vidimo sa njim. Usput sam poceo da ispitujem Konana o budizmu, Budi i uopsteno o njihovoj religiji. Upijao sam svaku recenicu kao sundjer.
Naime, Buda nije bio svetac niti neki prorok, on je bio stvarna licnost, neki princ od Nepala. Ziveo je u bogatstvu u svojoj palati bez briga i pitanja u zivotu. Jednog dana je izasao izvan zidina koje su ga okruzivale i poceo da posmatra ljude oko sebe. Video je bolest, smrt, nesrecu i sve ono sto je njemu u palati bilo strano. Odlucio je tada da napusti palatu, odbaci svoj kraljevski zivot i pokusa sebi da odgovori na pitanja koje nije mogao da razume: Zasto nisu svi ljudi jednaki, zasto nas pogadja bolest, koje su to sile koje odlucuju kako ce ko da zivi...? Odbacivsi predjasnji zivot otisao je u sumu i poceo da zivi u prirodi osluskujuci drvece, zivotinje, pa cak i vetar oko sebe. Pokusao je da shvati da li i koliko priroda utice na ljude. Shvatio je da, ma koliko uspesan, srecan ili los covek bio, svi ljudi prodju kroz iste faze - radjanje, radost, bolest i smrt. Nosio je na sebi samo platno koje je prokuvao u vodi sa liscem, korom drveca i zemljom, stoga od tada budisticki monasi nose platna na sebi boje zemlje i lisca. Boja moze da varira, ali je u paleti od narandzaste do braon, i monasi uglavnom prate kakva platna njihovi ucitelji nose, pa imaju istu boju kao oni.
Pricao mi je dalje kako budisti isto imaju raj i pakao, ali veruju i u jos nesto izmedju. Naime, covek da bi nasao svoj mir i otisao u raj (koje se nalazi na nekoj drugoj planeti po njihovom verovanju) trebalo bi da zivi pravedan zivot. Ako nije dobar, cestit i pravedan, ili ako ubije ili uradi nesto lose i to vise puta (sem sto ga ceka to isto - losa karma se vraca losom karmom i obrnuto), onda ce otici u pakao. Ali, ako zivi zivot koji je nesto izmedju, u kojem nije bio bas dobar, u kom nije uspeo sve da postigne sto je trebalo, on se vrati u obliku zivotinje. Da li ce to biti pas, macka ili ineskt, zavisi od toga koliko je bio los u prethodnom zivotu. Npr. ako se vrati u obliku psa, znaci da je na korak da se u sledecem zivotu vrati u obliku coveka opet, i dozvoli sebi da uradi sve sto moze da ode u raj. Ako se vrati u obliku muve, ima jos par stepenika reinkarnacije da dodje do visih oblika zivotinje, pa do coveka, pa opet do raja. Dakle, zivotinje ne mogu u raj, njihov sledeci stepenik je visi oblik zivota, a poslednji pred raj je zivot u obliku coveka.
Priblizavali smo se hramu, a u meni je raslo uzbudjenje kao u poslednjim minutima utakmice Srbija - Nemacka! Hram se sastoji od dvorista i dva objekta. U jednom zive monasi a u drugom se drze predavanja, vezba joga i razne druge aktivnosti. Razgledam okolo i opet mi u oko upada "svastika"! Prosto je neverovatno sta je Hitler uzeo i od koga, i napravio omrazenim simbolom sirom sveta! Uzeti od budista, kao najmirnije religije sveta njihov simbol i upotrebiti ga kao obelezje najveceg zla proslog veka? Nemam reci! Na ogradi izrezbareni slonovi, jedan iza drugog. Posle sam saznao da budisti slona smatraju kao jednu od najinteligentnijih zivotinja, i da je Buda dosta vremena provodio posmatrajuci ih i ucio od njih. Usred dvorista je veliko "bodhi" drvo, to je vrsta drveta ispod kojeg je Buda sedeo kada je doziveo prosvetljenje. Svaki hram ima svoje "Buda" drvo, i to je najsvetije mesto celog kompleksa.
Ulazimo polako unutra i pitamo jednog od monaha za mog prijatelja da li je tu. Posle nekoliko trenutaka pojavljuje se meni dobro poznato i nasmejano lice! Ostajem zbunjen jer zelim da se pozdravim sa njim rukovanjem, ali primecujem da se sa monasima ljudi pozdravljaju tako sto sklope dlanove kod grudi i malo se naklone glavom. Ma sta sad ja da glumim veceg budistu od Bude, od srca mu pruzim obe ruke i sa osmehom mu kazem da mi je mnogo drago sto se opet vidimo. Uzvraca osmehom i ostaje malo zbunjen mojim rukovanjem, a ljudi oko nas se smeju mojoj srcanosti i iskrenoscu. Jos jednom sam mu se zahvalio sto je prisao onomad Konanu na aerodromu da mu kaze da sam sleteo i da ne brine. On me upoznaje sa ostalim monasima i volonterkom recima: "Ovo je onaj moj prijatelj o kojem sam vam pricao". Blaga jeza me prosla kicmom, pa on je pricao o meni - tako nebitnoj osobi u njegovom zivotu, pa on je video bar na hiljade ljudi kao sto sam ja, a ja samo njega, pa sam se opet osetio toliko bitnim u tom treuntku. Ulazimo u hram, i nude nas cajem a ja nastavljam da zapitkujem sve u vezi budizma kao dete u vrticu! Ljubazna volonterka koju je laske preskociti nego obici (sto je ovde cudno, jer nema puno debelih ljudi) mi poklanja veliku knjigu o budizmu i sa osmehom mi govori da je to poklon hrama za mene! Majko moja, pa ja sam opet sokiran! Monah se smeje, vidi koliko se iskreno radujem, i poziva me da slusamo njegovo predavanje koje pocinje uskoro. Pitam Konana da li je u redu ako ne odemo u bioskop koji smo planirali, jer je ovo mnogo zanimljivije i neponovljivo, i on se naravno slozi i odlucimo da ostanemo.
Mislim da ne moram da pominjem da se u hram ulazi bos. Prostorija za predavanje je kao omanja skolska sala za priredbe sa stolicama poredjanim kao u katolickoj crkvi, sa malim uzvisenjem gde je smesten stol i mikrofon za kojim sedi predavac. Taman sto smo usli i seli odjednom svi ustaju i okrecu se nazad prema ulazu. Evo ga - ulazi Pema (monahovo ime) nasmejan sa velikom lepezom preko grudi. Nisam shvatio zasto je to nosio, ali znam da je samo dok predaju monasi imaju. I krenulo je.
Prica o duhovnoj evoluciji ljudskog bica, o momentima tuge, srece i kontrole pozitivnih i negativnih misli. Sve sa osmehom, sve sa prijatnim glasom, prosto je milina slusati sve te price. Prica o cinjenici da kada ste ljuti i pogledate se u ogledalo ljutnja automatski skoro da nestane, jer nikada ne mozete da budete negativni kada sami sebe gledate u oci, pa o prici kako da bi ubio slona, lav mora da mu skoci na glavu i udara sapama svom snagom u potiljak dok slon ne padne, a da bi to uradio lav mora da uhvati slona dok je ovaj okrenut od njega, a slon moze da se spasi samo ako lava uvek gleda u oci - na osonovu toga razlaze da bes i negativna energija ne mogu da dodju do vas dokle god ih gledate u oci.
Kraj predavanja zavrsava se jednom vrstom meditacije gde Pena zamoli sve prisutne da se opuste, zatvore oci i samo slusaju njegov miran glas. Uvodi nas u svet meditacije pricom o sumi. Da zamislimo sumu, daleko od ljudi, da u njoj vidimo malo jezero na kojem zivotinje dolaze da se napoje. Dalje govori da sada zamislimo da je to jezerce nas um, a da su zivotinje koje tu dolaze nase misli, da kada ih pogledamo u oci one se razbeze, a samo dok smo skroz mirni i opusteni onda dozvoljavamo sebi da ih lagano razmotrimo i saslusamo. Miran dah i opusteno telo nakon desetominutne price znak su uspesne meditacije.
Nakon predavanja smo se pozdravili srdacno, opet sa moje dve ruke, kako bi drugacije? Uz neizostavan osmeh i mio glas govori mi da mu je veoma drago sto sam dosao i slusao njegovo predavanje, a mala lopta od volonterke nas poziva da dodjemo jednom nedeljno u hram na jogu i pilates koje ona drzi! Mislim se u sebi "bolje bi bilo da ti nisi ta lopta za pilates".
Odlazimo, a ja sa nekim mirom i spokojem vrtim film od cele veceri, svestan da nikada necu moci ni priblizno nikome da opisem osecanja koja su me potapala poput monsunske oluje.
Dalibor Kokic
Snimci