Koristeći omiljenu novinarsku frazu, velikim slovima izjavljujem, da o bardu jugoslovenskog glumišta, velikom Zoranu, ne mogu da napišem ništa!
Ko sam ja da o Njemu bilo šta kažem?! Nisam ga upoznao, video sam ga četiri puta, od toga dvaput na sceni... Kao klinac iz Zaječara, sin čoveka koji se družio sa Zoranovom ekipom, mnogo sam slušao o toj legendi, ali pored priča svih ljudi koji danas tvrde da su baš oni sa Njim bili kao nokat i meso - ja nemam šta da dodam. Ali ispričaću vam priču o Miki Šćekiću, poslednjem zaječarskom boemu.
Utrčavam u kuću vrativši se iz škole, gladan naravno, i taman kad sam pošao u inventar frižidera čujem iz sobe žagor i smeh. Ulazim i vidim mog omiljenog čika Miku, pije viski i priča, moji matori se smeju, a na televizoru se pokreću neke jako lepe slike. Nekim ne baš uobičajenim kanalima te 1981. u našu kuću ušao je video-rekorder, jedna ogromna, čudesna naprava. Čika Mika je doneo kasetu sa svog puta u Los Anđeles, a meni se činilo da su snimci sa neke jako udaljene planete. Priča čika Mika mojim roditeljima kako je izašao jednog jutra do trafike da kupi cigarete, ali je usput svratio do svog omiljenog Hajduk Veljkovog konaka. U kafani nije bilo poznate publike, pa je posle kratkog pića čika Mika rešio da „skoči" do muzeja gde je radio i o trošku države čuje svog prijatelja Branu Fusa u Americi. Ovaj mu reče da je baš kupio karte za Lejkerse koji sledećeg vikenda igraju sa Sansima i da bi super bilo kada bi Mika došao na utakmicu. I tako, sede čika Mika u prvi autobus do Beograda. Kupio je kartu za LA i tamo proveo neverovatnih deset dana. Ženi i klincu se, naravno, javio čim je izašao iz aviona, ali njegovu divnu suprugu, profesorku u srednjoj školi, više ništa nije moglo da iznenadi.
Dok su ekranom promicale slike američkog „grada svetlosti" iz kamere Brane Fusa, pričao je čika Mika kako je u Jatovom boingu otkrio Bladi Meri. Posle prvog, rekao je stjuardesi da „fundamentalno obrati pažnju na njega", pa je u toku dugačkog leta bio primoran da ih popije 48. Nije se najbolje sećao dočeka na aerodromu, priznao je, ali je bio oduševljen Medžik Džonsonom, a kada mu je Brana rekao da je Karim veća zvezda odbrusio mu je „pred svima" da ne lupeta jer „vratiće on njega u zaječarsku selendru, bitangu belosvetsku". Mnogo je zavoleo crnce, rekao je u poverenju, jer su ga podsetili na Srbe. „Samo kenjaju i ništa ne rade", govorio je nešto tišim glasom, ipak je to bila '81. Toliko se zbližio sa jednim od koga je kupovao cigarete, da su se krasno obojica ispričala na tarzanskom engleskom, ponajviše o Titu jer je od cele Jugoslavije ovaj samo za njega i čuo. A čika Mika je rešio sve da mu kaže o starom bravaru prethodno ga strogo upozorivši: „Tu me gledaj!", pokazivajući mu prstom onu tačku između očiju u korenu nosa.
Nisam mogao da se naslušam priča o Americi, možda sam je, priznajem, baš tada zavoleo. I nastavio je čika Mika da priča. O višednevnim boemskim seansama sa ekipom kod velikog Zorana u Beogradu. O Zoranu, ali i o Ivi i Zokiju, o čika Bokanu, o Mići P i drugim pajtosima... Pričao je kako su jednom pozvali Radio-Beograd i kako je na nagrdno pitanje: „Šta proizvodi Miloduh iz Kragujevca?" odgovorio da: „Nema pojma i da zove samo da ih obavesti da ne računaju na njega!".
Nešto vam je poznato sve ovo? Možda... Ne znam ko je kome veća inspiracija bio, nije ni važno...
Neka je večna slava velikom Zoranu Radmiloviću! Slava i tebi, čika Miko, i uživajte zajedno u raju dobrih duša...