"Pretučenog ne poznajem, ali u sebi danima ne mogu da savladam osećaj stida. Predsednik države, šef pendreka i profi udruženja mogu da osuđuju batinanje i da se zgražavaju nad napadom na nedužnog putnika javnog prevoza, meni privatno jedino ostaje da se stidim.
Stidim se jer sam rođen i ostario u gradu u kome polako ali sigurno postaje normalno da se policajac nemilosrdno tuče na stadionu, strani navijač ubija u srcu grada, jednoj hrabroj novinarki danima javno preti a da se kolumnista pretuče. Stidim se jer su svi ti zločini rađeni pred svedocima koji se nisu mešali da nasilje zaustave a potom izgubili pamćenje za sudske procese u "reformisanom pravosuđu". Stidim se jer stari Zemun to nije zaslužio. Stidim se zbog grada u kojem je krajem osamnaestog veka postojala prva dečja bolnica u Monarhiji. Stidim se zbog Sinagoge u kojoj smo pre 40 godina krstili YU grupu. Stidim se jer smo iz glavne ulice Zemuna izveli tada najpoželjnijeg neženju Zorana Miščevića na svadbu. Stidim se jer je Zemun bio beogradski zapad.
Odatle su u moj grad stigli Johan Štraus Mlađi, Branko Radičević, Nikola Tesla... Stidim se jer je ta beogradska opština tokom godina urušavanja postala nesankcionisani model bezvlašća, nasilja i brutalnosti pred kojim smo se predugo pravili blesavi.
Stidim se kao član odbora koji kandiduje Beograd za kulturnu prestonicu Evrope 2020. Koje to vrednosti da ponudimo i garantujemo ako nismo u stanju da zaustavimo životinjsko ponašanje? Stidim se nasilja kao žalosne srpske svakodnevice. Živimo u zemlji koja obiluje gadostima svih prema svima u najsurovijim formama. Majka udara sina sekirom po glavi, otac zariva nož u srce četvorogodišnjoj devojčici koja gleda crtani film. Deda pedofil siluje unuku. Bahati vozač na zadnjem točku motocikla ubija dete na pešačkom prelazu. Onaj je pušten iz ludnice samo da na brzinu pobije sve po kući. Stidim se zbog nasilja prema drugačijem prezimenu, hendikepiranima, starima, deci, različitom sportskom dresu, političkim neistomišljenicima...
Stidim se jer umesto obrazovnih televizijskih programa u Farmama, Velikoj braći i Trenucima istine promoviše se i slavi polusvet koji svojim ponašanjem legalizuje pravo na nasilje. Stidim se nacije koja umesto knjiga čita tabloide sa detaljnim informacijama kako robijaške dane provode okorele ubice ili kako letuju hermafroditi sa javne scene. Stidim se grada koji se pravi blesav pred istinom da je odbrana Kosova i nacionalnih interesa odavno alibi za razne bljutavosti.
Stidim se jer sam glasao za mnoge koji nas brukaju i ponižavaju. Stidim se što 2010. godine živim u gradu sve većeg broja bezumnika. Stidim se jer je normalno, moralno i pošteno u Beogradu pobeđeno ili emigriralo. Stidim se u ime svih putnika i šofera sa autobuske linije 83 koji su morali da prisustvuju vandalizmu nad Pančićem. Stidim se znajući kako su onomad, sedamdeset i neke, goloruki građani Beograda ulicama i parkovima jurili i savladali naoružane atentatore na turskog ambasadora. Stidim se Beograda u kome šovinisti i dan-danas od aktera genocida prave nacionalne anđele. Stidim se grada u kome je veći podvig organizovati "Paradu ponosa" nego ronjenje ispod Atlantika.
Umesto osude i zgražavanja nad batinanjem (još jednog) novinara, apelujem na predsednika, Skupštinu, SANU, SPC i gradonačelnika da angažuju mozak, snagu, silu ili tehnološku instituciju koja će resetovati Beograd kao centar Srbije. Kao bolesno društvo koje je stepenicama zla sišlo preduboko, mi smo debelo zabagovali."