Prošle godine sam u novinama pročitao vest a sada pronašao zapisano na papiriću da je vozovođa u Moskovskom (ili je to bio Sankt Petersburški ?) metrou, umro od infarkta dva sata nakon što mu se pod voz bacila devojka od dvadeset četiri godine! Ironijom sudbine, devojka je ostala nepovređena, živa.
Moja trenutna asocijacija (?) je bio razmak između smrti majke, od embolije pri porođaju i oca, doduše dve godine kasnije od upale pluća, ja bih rekao, pre zbog pada imuniteta prouzrokovanog gubitkom voljene supruge, Hansa Kastorpa.
U knjizi sledi duhovit, s merom, kakva se mora imati kada se govori o smrti, pasus: ...sahranjen pored svoje žene u porodičnoj grobnici Kastorpovih, koja je imala vrlo lep položaj, na groblju Sv. Katarine, sa izgledom na Botanički vrt.
Tek sam u poznim godinama, ponovo čitajući ČAROBNI BREG, BUDENBROKOVE, DNEVNIKE 1933 – 1934 a posebno JOSIF I NJEGOVA BRAĆA, otkrio suptilnu, delikatnu, ponekad sumornu duhovitost Tomasa Mana, prema kome sam imao nekakav nejasan stav! Istovremeno sam mu se divio i smetao mi je, više pretpostavljen nego vidljiv ili naglašen egocentrizam, što naravno ni malo ne utiče na moj odnos prema njegovom delu.
U trenutku dok ovo pišem javlja mi se asocijacija, izazvana siguran sam, podatkom da je Kastorpov otac ustvari umro od žalosti za svojom voljenom ženom, ŽENA IZ PORTO PIMA! Da, to je moja asocijacija. Lukas Eduin je bez ostatka voleo Jeboru.To što je on ubio harpunom voljenu ženu, pa citiram Tabukija: ...za koju jeverovao da je njegova, otvara novu temu. Muškarac bi da bude slobodan (u smislu promiskuiteta) ali kada se zaljubi, zavoli ženu, kada poveruje DA JE NJEGOVA, onda on ispoljava tvrde vlasničke stavove.
Na ovom mestu sam prekinuo pisanje, seo na bicikl i otišao do reke. Vozeći se kejom setio sam se skorašnjeg susreta na pijaci s vlasnikom splava - kafane Stari Pingvin i odlučio da svratim i popijem kafu.
Sprijateljili smo se pre nekoliko godina na simpatičan i neuobičajen način.
Teren pored Starog Pingvina mi se učinio pogodnim za pecanje u čemu uopšte nisam pogrešio, kako se pokazalo kasnije. Svakog dana oko četiri sata posle podne zauzimao sam svoje mesto na betonskoj klupi, jednoj u nizu koji prati kej i odvaja šetače a naročito razigranu decu od reke.
Dešavalo se da upecam popriličan broj riba. Uglavnom Babuški i Bodorki ali bi tu zalutao i poneki manji Šaran, Skobalj, jednom sam izvukao čak Bucova od oko kilo i po.
Posle nekoliko dana iz kafane je izašao vlasnik i upitao me: Komšija hoćete li da popijete nešto?
Poručio sam produženi espresso sa mlekom. Tako je počelo. Svakog dana su mi donosili šoljicu esspress-a, kvaliteta koji se može naći i očekivati samo u Italiji! Pride bih na tacnici dobijao Nesttle čokoladicu. Kasnije sam otkrio da im je i hrana izvrsna i često sam sa ženom, prijateljima a neretko i sam , dolazio na dobar ručak.
Sve ovo što sada pišem samo je uvod, možda predugačak, u ne moju, kratku priču o asocijacijama.
Pozdravio sam se s vlasnikom i osobljem, primetio sam novog kelnera, ostavio bicikl na prednjoj terasi i kroz kafanu izašao na veliku terasu nad samom rekom.
Moglo bi se reći da imam svoj sto. Nalazi se levo sasvim u uglu i ako kao ja sednete leđima okrenuti kafani, pred vama se otvara izvanredan panoramski pogled na Savu, Adu Međicu, Adu Ciganliju i Grad koji blješti osvetljen suncem sa Zapada.
Evo trenutne asocijacije!
Morekazi Sen Džon Persa: VISOKI SE GRADOVI OBASJAŠE ČITAVIM LICEM SVOJIM....
Nemoćan sam pred asocijacijama!
Vraćam se na Stari Pingvin! Pijem božanstveni espresso. Misli mi slobodno vrludaju, ni za jednu se ne kačim. S vremena na vreme do mene dopre deo rečenice, iako mi se čini da svi pričaju u glas, zvuči kao zujanje roja pčela...ne, više kakofonično. Tri stola dalje od mog sede četiri žene i muškarac, njihovo godište ili nešto malo stariji od njih. Zainteresujem se kad pomenu Brucelozu (Brucellosis). Žena s jakim akcentom nadjačavajući glasom ostale tvrdi da u Bosni vlada epidemija Bruceloze.
Asocijacije stižu jedna drugu. Ne volim da prisluškujem ali Vavilonisanje njihovih glasova razgoni moje ionako vrludave i nelengerisane misli. Sa bakterija lako prelaze na Krpelje ( Ixodidae ), pominju Lajmsku bolest...Gojazna žena glasno priča o krpeljima koje je imala nesreću da zakači: Jedan mi se uvukao evo ovde ispod sise, pokazuje podižući šakom veliku dojkusputanu sivim sviterom a drugi mi je ušao u prepone. Komarca osetiš, osetiš i mrava kad ti mili po telu ali Krpelja...
To je zato što krpelji na nogama imaju neku vrstu jastućića, ubacuje se muškarac, slušao sam i gledao emisiju na televiziji... Smejem se u sebi, da li je to njegova potreba da bude uključen u priču ili je zaista gledao i slušao neku nebulozu na TV, ne, sigurno je pogrešno razumeo. Bolesti i zaraze asociraju ih na laste i golubove koji im prljaju i gade terase, golubovi na komšinicu koja je skoro umrla i za sobom ostavila dva odrasla, nezrela i nesposobna sina u velikom trosobnom stanu, niže se đerdan od asocijacija i tako to teče i teče kao Sava pred mojim očima, nadošla, snažna i virovita, valjajući po površini ko zna gde izvaljena stabla i nezaobilazni ljudski otpad.
Baš sam se raspisao, kao da nemate druga posla nego da čitate svakojaka mudrovanja. Molim vas da mi oprostite ako sam vas ugnjavio.
Molim vas za oproštaj a ovog trenutka mi padaju na pamet reči Blez Paskala koje često citiram: Izvinite, napisao sam dugačko pismo, jer nisam imao vremena da napišem kratko. Mada Horacije kaže : Trudim se da budem kratak, postajem nejasan. A opet Platon veli da opširnost ili sažetost nisu svojstva koja oduzimaju ili daju vrednost stilu.