Autor: Rodoljub Šabić
„Dostavite nam listing odlazno-dolaznih komunikacija za broj mobilnog telefona ...... u vremenskom periodu od .... do .... 2010. godine." Ovaj jednorečenični zahtev predstavlja celokupnu sadržinu dopisa koji je nedavno stigao na adresu jednog od naših najvećih operatora mobilne telefonije. Kad je operator odbio da postupi po zahtevu uz obrazloženje da takav zahtev nije u skladu sa zakonom, te da je za njegovu realiziaciju potrebna odluka suda, podnosilac zahteva, zamenik Višeg tužioca iz jednog grada u unutrašnjosti Srbije ga je ponovio i propratio stavljanjem u izgled odgovornosti u slučaju nepostupanja po istom. Operator je zatražio mišljenje. od Poverenika za (informacije) i zaštitu podataka o ličnosti.
Mišljenje Poverenika o tome je od ranije poznato. Izneto je i u Predlogu za ocenu ustavnosti nekih odredbi Zakona o elektronskim komunikacijama (dostupan na www.poverenik.rs), koje je Poverenik zajedno sa Zaštitnikom građana podneo Ustavnom sudu Srbije. To mšljenje se zasniva na članu 41. Ustava po kome je tajnost sredstava komuniciranja nepovrediva a odstupanja su dozvoljena samo na osnovu odluke suda.
Hajde, (mada nije baš logično) da pretpostavimo da zamenika tužioca ne zanimaju ni mišljenje Poverenika, ni pomenuta ustavna odredba, ni Zakon o zaštiti podataka o ličnosti. Ali, baš nikako ne bi smeli da pretpostavimo da ga ne zanima ni zakon koji je za njega „biblija" - Zakonik o krivičnom postupku.
U u njemu, u članu 504lj u 1. stavu je utvrđeno: "Automatsko računarsko pretraživanje ličnih i drugih sa njima povezanih podataka i njihova elektronska obrada može se preduzeti ako postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično delo iz člana 504a ovog zakonika, ako se na drugi način ne mogu prikupiti dokazi za krivično gonjenje ili bi njihovo prikupljanje bilo znatno otežano."A u stavu 4. istog člana utvrđeno je još i da : "Meru iz stava 1. ovog člana naređuje istražni sudija, na predlog javnog tužioca."
Kako, u svetlu ovih zakonskih odredbi (opet ostavljajući po strani Poverenika, Ustav i Zakon o zaštiti podataka o ličnosti), izgleda zahtev sa početka priče? Može li se na osnovu njega zaključiti da se podaci traže u svrhu u koju ih je, i uz naredbu suda, jedino moguće koristiti? Može li se zaključiti zašto se uopšte traže? Može li na osnovu njega operator da izvrši svoju zakonsku obavezu evidentiranja pravnog osnova dostavljanja podataka?
Podnosilac zahteva je samo jedan od više zamenika jednog od više Viših tužilaca, a samo je on u razmaku od sedam dana postavio dva praktično istovetna zahteva, u odnosu na dva različita korisnika mobilnih telefona. Koliki bi mogao biti broj ovakvih zahteva ako nije reč o grešci ili ekscesu, nego o nečem što je uobičajena praksa?
Ali, polazeći od poželjne pretpostavke da nije reč o opšte prihvaćenoj praksi, nego o ekscesu ovaj slučaj je svakako i uznemiravajući i upozoravajući. Uznemiravajući, ako ni zbog čeg (ostavljajući na trenutak po strani sve eventualne pravne zamerke), zbog toga što je zahtev postavljen u maniru - "dostavićete nam dve pice i dva piva". A upozoravajući, jer činjenica da je makar i jedan jedini zaštitnik zakona na način primeren pizza delivery service-u postavio zahtev koji predstavlja ozbiljan prodor u privatnost, govori da će nam trebati mnogo truda i vremena da bismo odnos prema privatnosti i zaštiti podataka o ličnosti u realnom životu doveli u sklad ne sa standardima EU, već sa standardima odavno upisanim u naše zakone.