Upravo sam se vratio sa fantasticne vecere, sedeo sam u basti I jeo...ne znam kako se zove jelo ali je u njemu pored pirinca sa raznim (s njim) kuvanim zacinima I semenkama, bilo brat bratu bar sedam vrsta mesa spremanog na rostilju, cumurnom, razume se. A okolo salata, zelena, narendana cvekla, kupus, celer, paradajz....Popio sam dve flasice mineralne vode I razbio se od slasti! Daklem Io sono u, u Istambulu Konstaninopolju, Carigradu...Kupo meda, Goro od secera!
Da ne pocnem odmah sa kuknjavom ali avion mi je umesto u 14.45, poleteo u 16.09. Da sam to znao kao sto nisam, mogao sam dzedziti ispred aerodroma u basti I piti kafu na suncu a ne zuljiti dupe u sali za cekiranje, bez toaleta nekad zvanog WC. Ali sto bi rekao....ne znam ko bi rekao, nije to ni mnogo vazno. Nekako ocas posla stigosmo do iznad Carskog grada. Noc je bila vec zauzela svoj novembrom omedjeni prostor pa je bilo fascinantno videti okean svetiljki dok smo sletali.
Ataturk aerodrom ogroman, tri dana sam jahao ne bih li na kraju aerodromskog hipodroma pronasao svoj kofer. Pre toga I svega ostalog viza! Jednostavno do zla boga! Rekoh sluzbeniku koliko ostajem a on mi naplati samo 10 evrica. Ondak je sledio put ka overi pasosa. I to potraja koliko kad trepnes. Dobro, a sad idemo na carinjenje. Bojan mi je rekao da ‘ladno prodjem pored njih a oni ce me zaustaviti ako im se ucinim sumnjiv. Mikele nekom sumnjiv? Prodjoh pored njih kao da se prosetah Jelisejskim Poljima.
E a sad ono najteze I nabitnije! Treba sa Ataturka da se dopeljam do hotela koji je u sred srede starog Istambula. Odmah me spopadose rentakarovci, predstavnici taxi udruzenja I ostali transportni radenici. A cena? Sitnica, od 25 do 30 evra. Nije mene majka mi Radmila rodila pre 64 godine, a da mi u glavu nije utucala nekoliko zrnaca pameti. Ljubazno odbijem transportne esnaflije I izadjem napolje. Stotine zutih taksija, jedan za drugim kao neka zuta zmija, primaju putnike I odlaze. Imaju I komandanta sa motorolom u ruci koji stoji sa strane, komunikacija savrsena I brza. Mahnem mu, ispred mene stade zutac, sofer izadje da mi kofer smesti u gepek, pokazem mu ime hotela I adresu I: Koliko brate Turcine? Bez razmisljanja brat mi odgovori: 17 evra. Uvalim se na zadnje sediste, zevam cas levo, cas desno, taksi drajver vozi kao da mu zivot od brzine zavisi! Ne spusta ispod 110 km/na sat! I dok nekoliko puta dlanom o dlan eto mene ispred hotela. Recepcioner s osmehom na licu, iako sam samo nazvao dobro vece, ljubazno: Kasnio vam je avion, ocekivali smo vas gospodine pre sat vremena. Kroz glavu mi prodje, ne bas u potpunosti formirana ali misao: Mikele, provedi ostatak zivota ovde. Proslo je izgleda dovoljno vremena, pa su Turci uspeli da se oslobode srpske mrzovolje, negostoljubivosti I brecanja. Tesko mi bre da se naviknem!
Doruckujem jutros, Turski sto, jok svedski. Uzmem malo peciva, parcence sira, belog I zutog I sok od nerandze, sto bi rekla moja pokojna baba Ruza. Posle dorucka, ranac na pleci junacke I pravac Aja Sofija. Kreni levom stranom, videces zanimljivija je od desne, rekao mi je Bojan, I kad naidjes na malo ogradjeno groblje, udji u sokak I na kraju njega ces naici na lepu bastu gde mozes da popijes caj, ustvari ti ces popiti kafu, vrlo je prijatno. I bilo mi je prijatno, poslao sam mu poruku, odgovorio mi je: Uzivaj! Izuzivam se ja jedno po ure vremena, platim I krenem opet levom stranom. Taman kad ugledah kupolu I minareta Aja Sofije, vazdusne linije 400metara, iz odvijenih do daske zvucnika, zacu se mujezinov glas. I pored glasnoce, bas mi je prijalo savrseno vladanje glasom neometano propisanim molitvama, naprotiv!
Prolandarao sam oko Mudre Sofije, kupio sinu I sebi brojanice, seo na klupu da se odmorim I nenagledam se te divotne gradjevine. A propos brojanica, kad god se zateknem u nekom hramu, ja kupim nesto sto ce me kada ga pogledam makar za trenutak vratiti I potsetiti na osecanja koja imah u toj bogomolji. Nisam vernik ali sam sinu donosio pletene krstice za oko vrata, crne, crvene, zute...iz Manasije, Sopocana, Gracanice...Sa Samotrake sam mu doneo pravoslavnogrcke brojanice od cilibara ali nestadose, proguta ih pozar.
Sam sebe uslikavah za duzinu ruke, prvi snimci: Izbezumljena licna mi i personalna faca ali iza...e to je vazno! Fatao sam sve sto je I malo potsecalo na istoriju a ovde je sve istorija! U povratku sam isao opet levom stranom I ne mogah a da ne svratim u Kapali Bazar. I tu sam pazario nekoliko sitnica, izrazgovarao se sa svim mogucim I nemogucim trgovcima svega I svacega, nudise mi original persijske tepihe, zlato, svilu, zenevski sat! Za ovo malo vremena nije mi bilo tesko da pored redovitih Japanaca, manjih grupa Italijana I Svedjana, ukapiram da se pored turskog, najcesce govori ruski jezik!
Preterao sam za prvo javljanje, sutra je novi dan...vas Skarlet o Mikele