vo sam pomislila neki dan, nepuna 24 sata posle lepo pripremljene i provedene porodične slave. Ali tvrdeći ovo iz naslova, nikako ne bih želela da zvučim pesimistično, jer iako ponekad i pomislim da su nevolje, teškoće i maleri, moji mnogo češći saputnici kroz život, volim što postoje oni divni veseli momenti, prepuni radosti, koji su pravi blagoslov zbog kog život vredi živeti. Iako me većina od vas, nadam se toplo, ne smatra pesimistom ili nekom nadžakušom, ja moram i ovako fizički onesposobljena, da ne kažem bangava u desnu ruku i rame, pred vama da svedem konačne konte za 2010-tu, kojoj btw, jedva čekam da vidim leđa, otkrivajući pritom da u meni još ima naivnosti deteta, i vesele nade da će sledeća godina biti lepša i bolja.
Ne, neću kukumavčiti i daviti sa svim teškim momentima u godini na izmaku, ali da sam besna na Deda Mraza ovih dana, jesam.
Neću ni sručiti na njega gomilu političko korektnih besmislica, kojima je jadan zasut ovih dana, čak i u novinama iz prvog komšiluka, i uopšte ne znam kako će oni decu odučiti od svega što su ih učili o njemu tokom silnih godina. A bogami kako su stvari krenule, i mi.
Serija ovih praznika u koju svake godine bezglavo upadam, pored lepote okupljanja, gozbi, itd. nosi i čitav melanž napada na ličnost i mentalne poremećaje u istoj. Od raznih strahova, frustriranosti, žudnje za bespotrebnim obiljem (bože, valjda će svega biti dosta...), ometanja normalnog načina života 2-3 dana, pre i posle Dday-eva...
Da, da, ne zaboravite da se sve vreme radi o mislima, i mom stanju svesti. A da prevlada ono dete u meni, bili bi dovoljni mali pokloni, sitnice. Međutim, odrasli deo mene, i pored svog truda u disciplinovanju misli, postizanju mira oko svega toga, postizanju nekog Zen fazona na temu - momentalno izlazi iz tog haosa! - naprosto to ne uspeva, podržan saznanjem o višegodišnjim očekivanjima i nadanjima starih gostiju na tim slavljima. I, so it goes...iz godine u godinu.
Kad sva ta praznična frtutma prođe, obično odahnem s olakšanjem i pomislim da ću do iduće dovoljno napuniti baterije.
Ove godine samo deo tog serijala gozbi je dotaknut. Ostatak će proći sasvim skromno, vis maior. Šta da vam kažem, i na koga da se oslonim? B. je tek ove godine saznao gde u kući stoje praznični servisi i escajzi. Njegov i moj naslednik, ponaša se kao da je Krez glavom i bradom, i sve bi rešavao jednostavno, naručivanjem. Eh, mladost...pa nije sve u naručivanju hrane, ni u novcu, zar nije lepše kad sve napraviš svojim rukama, u svojoj kuhinji.
Dakle desilo se. Neki dan sam pala, spotaknuvši se o Malu, moju usnulu uvekkodnogumi pseću ljubav, i dijagnostikovano je napuknuće gornjeg okrajka humerusa, tj. sredila sam desno rame, i automatski i desnu ruku, pa mi je torzo sa sve desnom rukom ufačlovan u tzv. Dezol zavoje. Izgledam kao ličinka svilene bube. Preporuka - teško mirovanje, do daljnjeg!
Eto pored svih gluposti iz 2010.g. koje sam preživela, taj stari čovečuljak me na kraju ovako nagradio.
I plus njegov današnji nagradni update, zamaskiran u obaveštenje od poreske službe - odmah izmiriti poreski dug iz 1300 i neke godine! Sa kamatom milion puta većom od glavnice, po objašnjenje doći na šalter br...
Ma ne, Deda Mraze... ne mogu da verujem šta me snašlo na kraju 2010. kad sam pomislila da sam je proživela samo delimično oštećena, ali živa! Ma to ti nešto hoćeš da mi kažeš između redova, i ustvari andaluziraš da će 2011. biti bolja (Ovde treba znak pitanja+znak uzvika, ne mogu da držim šift i dosegnem sasvim desno upitnik. A, B. sređuje sudove u kuhinji , bespomoćna sam)
Uh, što je teško kuckati levom rukom, pa još kad pogledam na svoj torzo u Dezolu, prosto osetim navalu još gorih mentalnih poremećaja. A opet, volim tog Deda Mraza, kakav je, da je. Jednostavno, znam da nije on kriv i da možda mentalni poremećaj i levoruki nagon da vam se još jednom javim u ovoj godini, sigurno nije posledica zagrljaja i poljubaca s njim od pre mnogo godina. Ali, eto ja... lepo je imati dežurnog krivca.