Čovek se uči dok je živ, pa tako i ja ovih dana učim značenje jednog potpuno novog termina koji je počeo da se provlači kroz medije: defanzivna medicina.
Prvi put na taj termin natrčah 9. januara, slušajući intervju novinarke Aleksandre Gazivode sa direktorkom Lekarske komore Srbije, prim. dr Tatjanom Radosavljević. Evo transkripta tog dela razgovora:
Gazivoda: Tatjana, evo počelo je suđenje lekarima, počele su i licence da se oduzimaju, koliko bi zapravo srpskom zdravstvu značilo uvođenje protokola, kada je u pitanju pre svega sigurnost pacijenta, a samim tim i sigurnost lekara? Ovaj nedostatak protokola koji postoji u srpskom zdravstvu, vodi li on na neki način lekare ka jednoj defanzivnoj medicini, a to znači da mi se sutra ne bi sudilo, ako je u pitanju rizičan slučaj, ja ću odustati?
Radosavljević: Ja ću početi od kraja vašeg pitanja. Apsolutno se nalazimo u situaciji da jedan broj kolega ulazi u priču o defanzivnoj medicini, ne zato što oni to žele ili smatraju da je to dobro, nego sudeći po onoj narodnoj: "Ko ne radi, taj ne može ni da pogreši". Protokoli lečenja su ključ na koji godinama već ukazuje Lekarska komora Srbije. To su grupe obaveznih mera i postupaka koje za svaku konkretnu bolest lekar treba da sprovede. Ako se drži njih, po ugledu na lekare Amerike i Engleske, on ne može napraviti stručnu grešku i konačno ne može biti osuđen, i može dokazati da je nevin u bilo kom sudskom sporu, s jedne strane. S druge strane, pacijenti su na dobitku jer mogu da odmah vide da li je ispoštovan protokol, odnosno da li je lekar uradio sve što treba po tom protokolu da se odradi, i na taj način da nije načinjena lekarska greška.
***
Dva dana kasnije, u uvodniku Olivere Popović u "Politici", ponovo se pominje defanzivna medicina. Citat:
"Uvođenjem jasnih pravila i sankcionisanja onih koji su nemarom ili propustom u lečenju napravili lekarsku grešku sprečava se bežanje lekara u takozvanu defanzivnu medicinu, odnosno izbegavanje teških operacija, rizičnih anestezija i komplikovanih zahvata u strahu od sudskih sporova."
***
Sudeći po šturim objašnjenjima iz ova dva primera, jedino se može zaključiti da je defanzivna medicina fensi naziv za štrajk. "Ko ne radi, ne može ni da pogreši." Kuku nama i lele nama!
Međutim, nije to baš tako jednostavno kao što zvuči. Vikipedija (koja i nije baš najpouzdaniji izvor, ali može da posluži kao "početna stanica" u traganju za detaljnijim informacijama) definiše DVA OBLIKA defanzivne medicine:
"Defanzivna medicina ima dve osnovne forme: potvrdnu i izbegavajuću. Potvrdna podrazumeva naplaćivanje dodatnih, nepotrebnih usluga kako bi se: a) umanjila mogućnost neželjenih ishoda; b) pacijenti odvratili od podizanja tužbi; ili c) pribavili dokazi u vidu dokumenata da lekar postupa u skladu sa standardom nege, pa ako se u budućnosti desi da se pokrene sudski spor, krivica se može poreći. Izbegavajuća defanzivna medicina se javlja kada lekari odbijaju da učestvuju u visokorizičnim procedurama i okolnostima."
Po ovome ispada da ni postojanje protokola ne garantuje spas od defanzivne medicine. Jedina razlika je u tome KOGA ona "brani" tj. "štiti".
Potvrdna defanzivna medicina štiti pacijenta i lekara.
Izbegavajuća defanzivna medicina štiti budžet.
Ne mogu se oteti utisku da je razlog protivljenja Ministarstva zdravlja uvođenju protokola (a protivljenje je otvoreno) - zaštita budžeta. Naime, kada bi za svako stanje bili napismeno propisani svi dijagnostički i terapijski metodi i procedure koji se moraju sprovesti, čak i ako "iskustvo lekara" govori da nisu baš neophodni, neko bi troškove izvođenja istih morao i da plati.
I tako na današnji dan, 11. januara, tragajući za razjašnjenjem pojma "defanzivna medicina", sebi u stvari razjasnih jednu mnogo važniju stvar.
Zdravstvenoj politici ove zemlje u centru pažnje nisu ni dobrobit pacijenta, ni dobrobit lekara.
Zdravstvena politika ove zemlje u centru pažnje ima uštede u budžetu.
U situaciji u kojoj nemamo propisane protokole, što se više svest pacijenata o pravima pacijenata povećava, to će se sve veći i veći broj lekara naći u nebranom grožđu zbog sumnje na lekarsku grešku. Što se više lekara bude našlo u nebranom grožđu zbog sumnje u lekarsku grešku, to će veći broj njihovih kolega praktikovati izbegavajuću defanzivnu medicinu. Što ih više bude išlo tim putem, to će više ljudi umirati. Što više starijih ljudi umire, to manje izdataka za penzije i socijalna davanja. Što više dece umire, to manje izdataka za predškolsko vaspitanje i prosvetu. Što više odraslih umire, to manja stopa nezaposlenosti.
Pa, ko za prijatelje nema lekare u zemlji Nemačkoj i zemlji Finskoj - neka mu je laka crna zemlja srpska.