Bez pretenzija na analize – je ne poznajem oblast dovoljno…Samo poziv na razgovor.
Iznenađenja godine:
Sudan...
Iako sam znala da će 2011. biti održan referendum o nezavisnosti južnog Sudana, nekako me zatekla vest da se taj referendum zaista i održava. Stanovnici Južnog Sudana su glasali od 9. do 15. januara, i rezulatati još nisu poznati jer ova 10. po veličini država sveta ima zanemarljiv broj kilometara puteva i veoma loše (tele)komunikacije. Činjenica je da se očekuje da nezavisnost bude izglasana ogromnom većinom. Ja sam još uvek skeptična i gotovo da ne mogu da poverujem da će sudanske vlasti tek tako prihvatiti miran razlaz posle decenija sukoba na verskim, plemenskim i svim mogućim osnovama. To naravno ne rešava sve probleme Sudana, Darfur ostaje kao poprište svakodnevnih sukoba i mesto gde hiljade civila pati u najgoroj nemaštini. Između Čada i Sudana postoji i dalje stalna tenzija zbog međusobnih optužbi o potpomaganju pobunjeničkih grupa koje bi da svrgavaju predsednike. Takođe još dve manje oblasti u Sudanu trebalo bi da se referendumom odluče da li će se priključiti novonastalom Južnom Sudanu, dok se na istoku, na granici sa Eritrejom održava klimav mir sa Istočnim frontom. Sudan je na žalost kao i većina afričkih zemalja stalno u nekakvom ratnom sukobu, unutrašnjem ili spoljašnjem, a nemiri iz susednih država prelivaju se iz jedne u drugu državu i prenose glad, bolesti, razne milicije i gerilce, siromaštvo, nasilje. No, ukoliko ovaj referendum sa nepoznatim rezultatima, a već izvesnim ishodom, zaista rezultira mirnim razlazom to može biti dobar signal za još neke afričke zemlje koje grcaju u sličnim problemima. Može biti signal da je moguće stvari rešiti pregovorima, razgovorima i stpljenjem. Ostaje da se vidi..
Tunis...
Kada su stigle prve slike nemira bila sam zaprepašćena. Jer smo iz Tunisa poneli utisak uređene i funkcionalne države čiji stanovnici nisu nezadovoljni. Nismo imali iluzija da postoji sloboda štampe ili govora, javna kritiča misao i sl. (da ne koristim pojam demokratija, pošto više ne znam šta je), ali nismo zaista ni naslutili da je stvar na ivici pucanja. Doduše pet godina je dugo u životu neke zemlje (dok se u životu neke druge ni za deset ništa se drastično ne promeni). Tek Ben Ali čije su nas krupne oči gledele sa krupnih panoa sada je samo jedan svrgnuti azilant u Saudijskoj Arabiji. A Tunižani insistiraju na ozbiljnim promenama, drastičnim rezovima, bez prelaznih vlada sa mirkom marjanovićem, bez izuzetaka… Mnogi su u ovome videli grudvu koja će pokrenuti lavinu, tj. talase nezadovoljstva u drugim severnoafričkim državama koje su mahom (tj. njihovi građani) znatno siromašnije od Tunisa. Opet sam skeptična, jer Tunižani se od nekih od svojih komšija sa severa razlikuju po znatno većem broju obrazovanih (i upšte pismenih) ljudi, naročito među mlađima, a od nekih drugih po neuporedivo manjem uticaju islama (vere kao takve, bilokakve, da se razumemo) na svakodnevni život. Shodno tome mislim da su životna očekivanja Tunižana, njihova potreba za boljim, za promenom, bolje definisana, jače utemeljena i da će samim tim istrajati u borbi za nju. Mnogo je života već izgubljeno i ja se iskreno nadam da je tome kraj i da će ova njihova revolucija uspeti. Videćemo.*
Obojeni...
U Africi, tačnije u JAR, osim belaca i crnaca postoje i obojeni. Da li mi verujete? Ja sam se sa njima srela u emsiji Ross Kemp-a, na njegovim egzotičnim lutanjima po zatvorima i među bandama vaskolikog sveta. I tako naiđosmo na obojene. Izgledali su mi drugačije nego crnci koji inače žive u tom delu Afrike.. Obojeni? Za sebe tvrde da su građani trećeg reda u JAR, gde je posle supremacije belaca sada na delu supremacija crnaca. Ko su obojeni? Sreća pa postoji wikipedia inače stvarno ne bih mogla da spavam od radoznalosti. Obojeni su potomci robova koje su Holanđani kao radnu snagu dovodili iz Malezije, Indonezije, Mozambika itd.. koji su se (delimično) mešali međusobno kao i sa starosedeocima. Kakav je njihov stvaran položaj u JAR i drugim zemljama gde žive teško je zaključiti na osnovu intervuju jednog od članova ganga, ali čini se da mahom žive u siromašnim naseljima i da zaista nisu videli puno boljitka sa prestankom aparthejda. Tek ima izgleda i gore sudbine od toga biti crnac kojeg ugnjetava belačka manjina… biti obojeni kojeg ugnjetava i crnačka većina. Ranije nisu bili dovoljno beli, sada nisu dovoljno crni.
beleška na marginama sveta:
U Africi je samo od početka II Kongoanskog rata, od 1998. stradalo od ratnih sukoba i njegovih direktnih posledica skoro pet i po miliona ljudi. Na taj broj treba dodati nepoznat broj civilnih žrtava u Darfuru i građanskim ratovima širom Afrike, kao i žrtve gladi i AIDS-a. Jeftin je ljudski život tamo, neuporedivo jeftiniji nego bilo gde drugde. Sklona sam da za to okrivim Staru gospu, Evropu, kolonijalne sile, koje su za sobom ostavile nemerljivu štetu i malo toga korisnog.
* EDIT (početkom marta) - moju skeptičnost u međuvremenu su demantovali događaji u Egiptu i Libiji