U današnjem članku Roberta Fiska, koji se logično odnosi na jučerašnje događaje, on fiksira prelomni momenat na popodne 30. januara, kada je Mubarak naredio Trećoj armiji da pregazi tenkovima demonstrante na Tahrir trgu (pažljivi gledaoci Al Džazire se mogu setiti da su tog dana na tenkove montirani oni buldozerski dodaci, koji su veoma zloslutno izgledali). Oficiri su odbili poslušnost.
Vlast se nikad zapravo nije valjala ulicama Kaira (mada ne treba podcenjivati niti zaboraviti demonstracije u svim gradovima Egipta), iako nije bilo jasno u čijim je rukama u poslednje dve nedelje. Sada se nazire da je bila u armijskim.
Vrlo kratkim saopštenjem, sada možemo reći već bivši, potpredsednik Omar Sulejman je objavio da je Hosni Muhamed Mubarak gotov, te da je vlast ostavio Visokom savetu oružanih snaga. Hmm, upravo ono što je El Baradej prizivao juče posle tog istorijskog Mubarakovog "netju". (Neko je tada tvitovao pitanje koliko puta je Nikson rekao da nikad neće podneti ostavku).
Kad već pomenuh El Baradeja, njegova ideja je da civili i vojska porade kako bi se free&fair izbori organizovali u roku od godinu dana. Na pitanje da li će Egipćani imati toliko strpljenja, odgovorio je da su trpeli ovaj režim 30 i da će sačekati još godinu, pod uslovom da vide da se stvari kreću u pozitivnom pravcu.
Naravno, sada je najveće pitanje da li vojska može igrati vodeću ulogu u demokratizaciji. Refleksno bih rekao da ne može. Međutim, trećim kominikeom se armija obavezala na ispunjavanje svih legitimnih zahteva revolucionara. Ta činjenica, a ne da je armija preuzela vlast je uzrok radosti na ulicama egipatskih gradova. (To je izgleda nekima ovde promaklo)
Da li će ispuniti obećanje, kojim tempom, na koji način, da li će biti sposobna da razmontira metastaze režima u sebi samoj za sada samo možemo da nagađamo.
Ban Ki-mun je čestitao "uredni transfer", baronica Ešton je u ime Evrope ponudila pomoć oko izgradnje institucija i izbora. Ostale reakcije se čekaju, ali verujem da će ovakvim raspletom biti zadovoljni i Vašington i Tel Aviv.
U svakom slučaju, kraj Mubarakove priče ne znači automatski kraj njegovog režima (ovim rešenjem je barem preskočen Omar Sulejman, što ja vidim u svakom slučaju kao pozitivno), te je to početak neke manje fotogenične, ali sigurno ne manje uzbudljive priče.
*************************
Vetar promena ogoljuje licemerje
Robert Fisk: Kada Arapi dozivaju budućnost, čije je obrise naznačio upravo Obama, mi im pokazujemo nepoštovanje.
Nema ničeg boljeg od Arapske revolucije da vam pokaže licemerje vaših prijatelja. Naročito ako je ta revolucija civilizovana, humana i vođena neodoljivim zahtevima za demokratijom kakvu uživamo mi u Evropi i Americi. Oprezne besmislice izgovorene od Obame i La Klintonke* u protekle dve nedelje su samo deo problema. Od "stabilnosti" do "perfektne oluje", Prohujalo sa vihorom se nudi Stejt dipartmentu ako zaista moraju da plagijarizuju Holivud zbog sopstvene nesposobnosti da prihvate moralne vrednosti na Bliskom istoku, stigli smo do "sada-znači-juče" i "uredne tranzicije", u prevodu: nenasilje, dok se ex-general Mubarak pušta na ispašu da bi ex-general Sulejman preuzeo režim u ime Amerike i Izraela.
Fox news je već saopštila svojim gledaocima da je Muslimansko Bratstvo (inače "najmekša" islamistička grupa na Bliskom istoku) iza hrabrih ljudi i žena koji su se usudili da pruže otpor policiji državne bezbednosti, dok se masa francuskih "intelektualaca" (navodnici su od esencijalne važnosti za pozere tipa Bernard-Anri Levi) pretvorila u Le Mondovom večitom naslovu u "inteligenciju tišine". [link moj]
I svi znamo zašto. Alen Finkelštajn govori o "divljenju" za demokrate, ali takođe o potrebi za "budnošću" – a to je sigurno najniža tačka za bilo kog "filosofa" – "pre svega zato što ne znamo kako će se ovo okončati." Ovaj skoro ramsfeldovski citat je pozlaćen Levijevom besmislenom rečenicom da "je od esencijalne važnosti uzeti u obzir kompleksnost situacije." Čudno, ali upravo to je ono što Izraelci uvek kažu kada zavedeni Zapadnjak predloži da Izrael prestane da krade arapsku zemlju na Zapadnoj obali za svoje kolonizatore.
Naravno, reakcija Izraela na značajne događaje u Egiptu – da možda nije vreme za demokratiju u Egiptu (čime bi zadržao titulu "jedine demokratije na Bliskom istoku") – je neprihvatljiva koliko i samoporažavajuća. Izrael bi bio mnogo sigurniji okružen pravim demokratijama nego zlobnim diktatorima i autokratskim kraljevima. Na njegovu veliku čast francuski istoričar Danijel Lindenberg je rekao istinu ove nedelje. "Moramo, dakle, priznati stvarnost: mnogi intelektualci veruju, duboko u sebi, da su Arapi prirodno nazadni."
Nema ničeg novog u tome. To se odnosi na naša ispodpovršinska osećanja o celom muslimanskom svetu. Kancelarka Merkel od Nemačke objavljuje kako multikulturizam ne radi, a pretendent na člana bavarske kraljevske porodice mi je nedavno rekao da je previše Turaka u Nemačkoj, jer "oni ne žele da postanu deo nemačkog društva". Međutim, kada Turska – najperfektnija mešavina islama i demokratije koju sada možete naći na Bliskom istoku – traži pridruženje Evropskoj uniji i da deli našu Zapadnu civilizaciju mi očajnički tražimo opravdanje, kako god rasističko, da sprečimo njeno članstvo.
Drugim rečima, mi želimo da oni budu poput nas, uz uslov da ostanu daleko. Onda, kada oni dokažu da žele da budu poput nas i da ne žele invaziju na Evropu, radimo sve da instaliramo drugog generala treniranog u Americi da vlada njima. Baš kao što je Pol Volfovic reagovao na odbijanje turskog parlamenta da dozvoli trupama SAD invaziju na Irak sa turske južne granice pitanjem "zar generali nemaju šta da kažu na ovo?", mi sada slušamo laskanja sekretara odbrane SAD, Roberta Gejtsa, egipatskoj armiji zbog njihove "uzdržanosti" – propuštajući izgleda da vidimo da su ljudi Egipta, proponenti demokratije, ti koje bi trebalo slaviti zbog njihove uzdržanosti i nenasilja, a ne krdo oficira.
Tako kada Arapi žele dostojanstvo i samopoštovanje, kada dozivaju budućnost čije je obrise naznačio upravo Obama u svom izvanrednom – sada, pretpostavljam, sramnom – Kairskom govoru 2009, mi im pokazujemo nepoštovanje i iskrivljenu logiku. Umesto dobrodošlice demokratskim stremljenjima mi ih doživljavamo kao katastrofu. Beskrajna uteha se nalazi u ozbiljnim američkim novinarima, poput Rodžera Koena [link moj], koji idu "iza linije" na trgu Tahrir da bi pokazali nelakiranu istinu o ovom našem licemerju. Kada njihovi lideri govore to je apsolutna stramota za nas. Makmilan (Harold Macmillan, britanski premijer, arhitekta dekolonizacije, prim. prev.) je odbacio kolonijalne pretenzije bazirane na afričkoj nepripremljenosti za demokratiju i govorio o "vetru promena". Sada vetar promena duva arapskim svetom, a mi mu okrećemo leđa.
Robert Fisk, Independent, 10.02.2010.
--------------
* Fisk u originalu piše "La Clinton".
********************************
Umesto beležaka
UPDATE!
Mubarakovo odbijanje da da ostavku