Smešno je možda to što nevezano kojim se poslom bavite pre ili kasnije se sve uvek svede na trgovinu. Ovde pričamo malo o onoj najbitnijoj trgovini, kada prodajete samog sebe i svoje znanje na neki (ne)određeni period. Daleko od toga da sam stručnjak iz ove oblasti ali eto, zadnjih godinu dana sam sigurno primio stotinak email-ova gde ljudi pitaju obična pitanja, od pitanja vezanih za vize to onih za konkretan posao. Na primer:
“...slučajno sam našao tvoj mail čitajući tvoj blog na b92 i vidim da si u Nemačkoj. Imam jedno kratko pitanje za tebe. Pošto sam i ja u Nemačkoj već godinu i po dana ali nisam u radnom odnosu već sam na nekoj državnoj stipendiji, interesuje me ako znaš kako mi sa diplomom iz Srbije možemo ovde da se zaposlimo, pošto kada pitam neformalno ljude o tome svi pitaju a je li Srbija u EU i kada ja kažem da nije oni slegnu ramenima. Kako nas gledaju na konkursima i da li se ta naša diploma uopšte priznaje. Ja sam završio Tehnološko-Metalurški fakultet u Beogradu i kako čitam ovde toga treba ali se još ne usuđujem da konkurišem jer ne znam da li nas uopšte primaju i kako gledaju na nas. Pretpostavljam da imaš iskustva u tome pa mi samo u dve rečenice odgovori, ništa više.
Unapred hvala...”
Ljudi pitaju ne zbog neznanja, nego pre svega zbog neiskustva. Ovo pišem na osnovu svog iskustva koje nije veliko ali je opet mnogo veće u odnosu na većinu ljudi mojih godina. Ubedljivo najviše ljudi je pitalo po nešto vezano za intervjue za posao.
Ljudi su o tome knjige pisali tako da teško da će jedan blog da potkrpi mrvicu toga. Na Amazonu ako ukucate u polje za pretragu “job interview” dobićete preko dve hiljade pogodaka. Čisto da se zna koliki je to problem za veliku većinu.
Razgovor za posao je pre svega stres. Toga je svako svestan i to je dosta često i najveći problem da se čovek pokaže u pravom svetlu. Budućnost često (da ne kažem uvek) zavisi od toga. Još je gore kada pored intervjua postoji neki test da se rešava a i to je dosta česta praksa. Nekim to leži a nekima ne. Onima kojima to ne leži treba da pokušaju da to okrenu u svoju prednost. U mom poslu dosta firmi daje konkretna pitanja vezana za posao čiji odgovori mogu da se nađu na Google-u za par sekundi. Takvi testovi su besmisleni ali opet sveprisutni. Treba reći kod takvog tipa testova da to nije pravo znanje i da se takve stvari nabubaju ali opet u praksi dolazi sam način razmišljanja do izražaja. To je ono što je najbitnije i to treba da se naglasi. To treba učiniti pre testiranja inače će poslodavac to da oceni kao pravdanje za slabiji rezultat.
Pre odlaska na intervju se obavezno raspitati o poslodavcu. Na internetu uvek ima nešto informacija o svakome. Izgled treba da bude poslovni, recimo ovde dosta često praktikuju da dolaze na intervjue u odelu. Ja ne idem toliko daleko ali svakako ne oblačim ni svoju Kalimero majicu. Lep primer za dame je dat ovde a za gospodu ovde. Uredan izgled je obavezan. Lepši pol bi trebao da se pojavi takođe pristojno našminkan. Izgled rakuna ne privlači poslodavce.
Na samom intervjuu treba biti siguran. Izbegavanje kontakta očima, lomljenje prstiju, stezanje pesnica i slične akcije mogu da se protumače kao nesigurnost u sebe. Naravno ne treba buljiti u sagovornika, ali neka sredina treba da se nađe. Neko je rekao da treba “samouvereno vladati svojim neznanjem”. Kojim god poslom da se bavite nikad nećete naučiti sve, daleko od toga. Uvek će se naći pitanje ili oblast koju slabije poznajete. Pre dolaska na sam intervju pogledajte dobro šta se sve traži za posao. Treba imati i opravdanje zašto niste nešto radili a poslodavac to traži. Dobri odgovori mogu biti tipa:”nije bilo prilike”, “korisnici nisu to zahtevali” itd. ali uvek treba naglasiti spremnost za učenjem i usavršavanjem. Bez toga retko koji poslodavac da hoće da primi nekog kandidata. Koliko god znanje da imate nikad nećete u potpunosti da odgovarate. Uvek će biti nečega novog da se nauči kod budućeg poslodavca a ako niste spremni da učite dalje. To je veliki minus.
Pisanje CV-ja je sasvim druga tema i sada o tome ovde neće biti reči ali poslodavac ili osoba sa kojom pričate će uvek imati CV kandidata sa kojim razgovara. Najteže je svršenim studentima koji nemaju iskustva. Da bi se zaposlili treba im iskustvo jer poslodavci često neće da prime totalno neiskusnog kandidata a ne mogu da steknu iskustvo jer nemaju šansu da ga steknu. Sve u svemu mrtva trka. Velika većina je prošla kroz to. Zato treba raditi na sebi tokom studija i napisati u CV-ju ono što je praktično rađeno tokom studija. Bilo kakvo iskustvo, praksa, projekni zadatak na nekom ispitu može da bude interesantan. Studenti nemaju prethodne poslodavce (obično) ali zato mogu da potraže preporuke od svojih profesora. Malo će im značiti u samoj Srbiji ali opet je bolje nego ništa.
Na intervjuu je persiranje obavezno i o tome treba da se vodi računa. Takvo ponašanje treba da bude prisutno sa obe strane ali se to ne dešava uvek. Treba podvući liniju do koje treba ići što se tiče svog dostojanstva. Ako je na samom intervjuu pogaženo, sigurno će tako biti i sa prvim radnim danom. Mađutim, u cilju sticanja znanja i iskustva možda vredi istrpeti neko vreme.
U Nemačkoj/Austriji se praktikuje razgovor sa prethodnim poslodavcem, tako da se uvek treba truditi da odnosi i posle prekida radnog odnosa ostanu korekni, naravno ne samo zbog budućeg posla nego što promena radnog mesta i treba da bude normalna stvar koja treba da se obavi ljudski bez ružnih reči i trazavica. U svakom slučaju budite spremni da obezbedite par (ili više) kontakata pretpostavljenih sa prethodnih poslova ili fakulteta ko može da kaže par lepih reči. Reči ljudi iz drugih firmi kod kojih ste išli na praksu ili imali bilo kakvo radno iskustvo imaju veću težinu nego preporuke sa fakulteta (osim ako ne konkurišete na nekom fakultetu za posao).
Dobro je da u CV-ju imate nešto od potrebnih znanja za sam posao. Čak iako ne znate ili nista radili sa nečim, možete da napišete da imate osnovno znanje (opet u zavisnosti od posla) ako je moguće da to osnovno znanje lako potkrepite kada bude potrebno. Ovo govorim iz iskustva vezanog za posao kojim se ja bavim. Možete da napišete da imate osnovno/elementarno znanje nečega jer pre intervjua možete lako da nađete par knjiga na internetu na tu temu, da pročitate samo uvodna poglavlja i da se uputite u problematiku. Time nećete da ovladate datom materijom ali čete biti upućeni da na intervjuu ne pričate gluposti. Preterano preuveličavanje je uvek kontraproduktivno i može da ima većih posledica od samog odbijanja na intervjuu. Recimo da više nikad ne uzimaju u obzir vaš CV kada im pošaljete sledeći put. Ljudi migriraju iz jedne firme u drugu pa možete na taj način posle nekog vremena sebi zatvoriti vrata i u nekoj drugoj firmi. Zato vodite računa.
Standardna pitanja su tipa “šta očekujete od novog posla?”, “da li ste radili u timu (i vaši kvaliteti u timskom radu)?”, “zašto mislite da ste pravi kandidat za ovaj posao?” a ako prelazite iz jedne firme u drugu, uvek budite spremni na pitanje “zašto napuštate prethodni posao?”. Pokušajte da se stavite u poziciju poslodavca i razmislite šta bi vama bilo interesantno i bitno da znate kada biste vi zapošljavali nekog. Videćete koliko će nezgodnih pitanja da ispliva.
Jedna jako bitna stvar za sve je svakako plata, ali da li je ona najbitnija. Kod nas u Srbiji je poremećen sistem vrednosti i za gomilu ljudi koje znam je sigurno najbitnija.
Nikada, baš nikada na samom intervjuu nemojte pominjati platu sve do samog kraja razgovora ili ako je poslodavac pre toga sam ne pomene. Obična pitanja poslodavca su “koliku platu očekuješ za ovaj posao?”, “kolika ti je bila plata na prethodnom poslu?” pa se stoga raspitajte kakve su plate u drugim firmama (ako možete) za ljude vašeg nivoa znanja i iskustva. Dobro je uvek znati gde ste na skali. Ako ste prosečan kandidat slobodno recite malo više jer će poslodavac da ponudi istu ili neznatno veću cifru. Samo potenciranje tog pitanja može da bude kontraproduktivno jer poslodavac treba da uloži vreme i novac da bi ste naučili nešto za posao a vi ćete odmah otići za šaku dolara. Takvi ljudi poslodavcima jednostavno nisu pouzdani. Od bilo koje ponude uvek ima više, a svi poslodavci ne mogu tek tako da dozvole da na pola posla neko ode. Pronalaženje novog kandidata zahteva vreme i opet obuku istog da bi se uputio u posao do onog nivoa kada postaje upotrebljiv. Ako sam poslodavac ništa nije rekao u toku celog razgovora, onda možete da pitate vi pre nego što odete. Trudite se da pitanja budu adekvatna i ne previše konkrenta (jer većina poslodavaca takva pitanja izbegava) recimo "koliki je raspon plata za početnike/ovo radno mesto?" i sl. Ipak na kraju gledajte da dobijete informaciju koja vam je potrebna.
Obavezno pitajte za radne sate, uslove rada, broj dana godišnjeg odmora, da li ste prijavljeni na pun iznos plate i ostale stvari koje će kasnije da postanu bitne. Da li ima ikakvih povlastica i šta nudi firma ako ih ima. Ljudi u mnogoim firmama rade prekovremeno. Maltene da je to postala praksa. Ipak ima i onih koje rade strogo osam sati u toku dana. Za to nema pravila ni ovde a u Srbiji još manje. Recimo u Sony-ju se ljudi zatrpavaju poslom i rade mnogo prekovremenih sati dok se u Siemens-u radi strogo osam sati dnevno a ako nešto treba da se radi prekovremeno onda se dodaju novi ljudi kako bi se sve završilo u normalno radno vreme (pričam o delovima Sony-ja/Siemens-a za koje ja znam). Razmislite da li biste radili prekovremeno i koliko. Raspitajte se da li ćete biti plaćeni za taj rad.
Napravite sebi spisak prioriteta za posao koji ćete reći poslodavcu, šta vam je na poslu najbitnije kao i razloge zašto je to tako. To je individualna stvar pa tu nema previše pomoći ali mogu da kažem kakav je moj spisak pa ćete možda porazmisliti i uvideti koji je vaš. Meni je na prvom mestu tehnologija odnosno programski jezik kao i izazovi koji sve to nosi na prvom mestu. Znači stvari usko vezane za sam posao. Sa tim moram da živim osam sati svakog radnog dana. Na drugom mestu mi je okruženje i ljudi sa kojima ću da radim. To teško da može da se vidi pre početka samog radnog odnosa ali ja obično tražim da upoznam ljude sa kojima bih radio i da vidim radnu atmosferu na šta liči jer ću na tom mestu i u takvom okruženju da provodim tih osam sati. Na zadnjem mestu mi je novac jer on ne može da kupi nijedno od prva dva. Bivalo je slučajeva da sam radio i za manje para ali sam lično bio zadovoljan i miran.
Bivalo je slučajeva gde na razgovoru poslodavac lupa gumenom lopticom o zid dok vodi razgovor. Bivalo je slučajeva gde poslodavac traži persiranje (jer je on poslodavac) a on se obraća sa “ti” u svakoj rečenici. Bivalo je slučajeva gde ti poslodavac dâ tronožac da sedneš jer glava mora da ti bude na nižem položaju od njegove kao sa poglavicom u afričkim plemenima. Bivalo je slučajeva gde ti poslodavac prodaje maglu i posle konkretnih pitanja nemaš konkretne odgovore na elementarne stvari. Svašta može da se vidi i na sve treba biti spreman.
Svaki novi razgovor za posao je jedno malo novo iskustvo i zato ih treba imati što više. Tu poslodavci odmeravaju svoje kandidate ali ako ste pametni tu i vi možete da odmerite poslodavce da vidite šta im je najbitnije i šta najviše cene/traže. Iako niste možda odgovarajući kandidat za neki posao a ipak bi želeli da ga radite, slobodno se prijavite. Niko to drugi neće da učini umesto vas a nemate šta da izgubite. Posle malo vežbanja nestaće trema a i vi ćete postati više samopouzdani i sigurni u sebe.
Nedavno me zvala moja mama da mi kaže da se ja odavde raspitam kod nekih ljudi koje znam u jednoj banci da li ima slobodnog mesta jer neka moja sestra hoće da se zaposli tamo. Sestra živi u istom gradu gde se i ta banka nalazi a ja odavde to treba da radim umesto nje. Opravdanje je da joj otac nije toliko opravan da to on sam uradi. Poludeo sam skroz. Ako ste takvi nikad nećete da se zaposlite. Učinite ono što je do vas.
PS: Sve napisano je bazirano po ličnom iskustvu. Jedan blog je malo da bi se sve ovde spakovalo (ionako je poduži), jer ko što rekoh drugi su pisali cele knjige na ovu temu, ali neke bitne stvari su tu. Osim toga tu su komentatori da me isprave i dopune.