Ili: kako smo Rok Zvezda, Nataša Drakulić i ja završili u istoj hotelskoj sobi?
Pre tri zime moja prijateljica Nataša, koju bezrezervno obožavam, bila je nepokolebljivo zaljubljena u Rok Zvezdu. Slušale smo ga nekad davno u gimnazijskim danima. Dobro je prašio rock&roll. Ja sam već odavno slušala neku novu muziku ali sam te zime, podrazumeva se, znala napamet njegov novi album koji se iz Natašinih kola nije vadio i uvek se puštao do daske.
Nisam naročito bila očarana tom vezom sa puno prepreka, od kojih je najvažnija bila daljina. Rok Zvezda ne živi u Srbiji. Bilo je i drugih razloga, ne manje bitnih, ali ću ih preskočiti. Smatrala sam da drugi muškarci u Natašinom životu, a bilo je raznih kandidata za status dečka, zaslužuju veću pažnju, ali kako da kažem – Rok Zvezda je zavrtela Natašin mozak na način koji je moguć recimo samo u SF literaturi. Ja sam se osetila obaveznom da je makar pridržim nad tom provalijom, nad kojom je dugo zjapila i koju sam, kako to obično primetimo kod drugih, videla jasno. Ipak, podržavala sam Natašinu spremnost da u svakom trenutku da svoj maksimum. To je obično dovoljno da čovek miriše na sreću, smatrala sam.
Nataša je mislila da ja znam sve o Rok Zvezdama. Doduše, ja jesam jednom, u nekom bivšem životu, bila sa jednim muzičarem. Pokušavala sam da je ubedim da se uprkos godinu i više dana života ne sećam ničega osim njegovog besomučnog vežbanja oktava na gitari od jutra do sutra. Dobro je svirao, istina, i tu je tačka. Ipak, ona je verovala da znam sve o Rok Zvezdama, navodeći druge argumente tipa: od malena su ti prolazili kroz kuću. Nisam znala šta da kažem, osim da Nataša jeste čarobna ali da zasniva nešto na slabim razlozima. Jer, istine radi, ja ništa nisam znala o muškarcima, ali podosta jesam o sebi. Ponešto i o Nataši.
Dakle, bila je zima, duga. Za nekoga je bila i prava ruska. Pošle smo u Sarajevo. Ona da se tamo ponovo sretne sa Rok Zvezdom, a ja na neke poslovne sastanke. Otišle smo na beogradski aerodrom, avion je poletao u devet sati uveče. Uredno smo se čekirale. Prtljag nismo predale, jer išle smo samo na dva dana, pa smo sve spakovale u ručni. Susret Nataše i Rok Zvezde brižljivo je planiran, ali... avion nije poleteo, zbog magle u Sarajevu. Nataša, koja je do tada govorila da joj je na aerodromu prevruće, dobila je subjektivni osećaj temperature od -30 C. Ogromna količina tuge u trenu.
Izašle smo iz aerodromske zgrade, sele u taksi i pošle na večeru. Taksista je slušao naš razgovor: Nataša je psovala rusku zimu, sarajevsku maglu i beogradske pilote. Ja sam branila pilote i prebacivala problem na kontrolore leta. Nataša je bila očajna, uz komentar da je moj(!) smisao za humor devalvirao. Onda sam se uvredila i odustala od toga da joj duhovito citiram delove iz poglavlja Hagakurea pod nazivom «Postupanje u vanrednim okolnostima», te sam zaćutala. Međutim, taksista mi je pročitao misli.
- Izvinite, čuo sam da vam avion nije poleteo? - oglasio se iznenada.
- Nije! – uzviknula je ljutito, sad joj je i takstista bio kriv.
- A gde je trebalo da poletite? – gledao je u mene, primetivši da sam daleko pitomija. U toku puta uverio se da nisam, ali to je manje bitno.
- U Sarajevo! – odgovorila je Nataša, tonom zaljubljene boginje Afrodite.
- Ja imam pasoš kod sebe, hoćete da vas odvezem u Sarajevo? - upitao je.
I oboje su, kao po komandi, pogledali u mene. Taksista me je gledao u retrovizoru, Nataša je sedela pored mene i trepnula nije. Zaustavila je dah. Nije gledala u moje oči, već u moja usta. Šta ću reći. Oči kao da su joj najednom strahovito porasle. Dva oka, crna i puna kao ta noć, gledala su u mene, netremice.
- Želiš? – upitala sam je.
- Želim. – prošaputala je.
- Vozi, Miško! – rekla sam taksisti. Šta bih drugo. Jer ljubav je ispunjavanje želja. Kad je prava. Ja Natašu pravo volim. A Nataša je pravo volela Rok Zvezdu.
Okej - idemo u Sarajevo, taksijem sa BG tablama, uz nepoznatog vozača, u sred noći. Nastupio je Natašin napad obožavanja moje malenkosti. Radovala se, skakala, ljubila me je, pevala pesme uz amandman da ne smeju da budu njegove, jer ću jednostavno izludeti. To je poštovala, dok nismo stigli do Romanije. Onda je više ništa nije moglo zaustaviti.
Svako ima svoju Rok Zvezdu. Neke su prave, za neke verujemo da su prave dugo, a neke su lažne. Nije važno u koju grupu spada Natašina Rok Zvezda danas. Jedno je izvesno - ono što je pravo ne može da nas razočara. Samo privid pravog može. Dokle god verujemo da jeste pravo, treba da mirišemo na sreću.
I da, umalo da zaboravim: od svih hotela u Sarajevu, od svih hotelskih soba i drugih mesta, oni su ušli u moju - jer nisu imali gde. Taman kad sam zadremala, čula sam da otključavaju vrata, u neko zlo doba. Pravila sam se da spavam, dok su ulazili na prstima. Mislila sam da će ući i ne znam - izaći, ali su ostali pa sam premorena pokušavala da zaspim, dok su šaputali na krevetu do mog. Ah, satima! Da sam bar mogla da odem negde! Ujutru je Rok Zvezda spavala a Nataša je mene budila, potpuno izuzimajući činjenicu da sam ničim izazvano imala neprospavanu noć. Naizmenično se obraćala meni i Rok Zvezdi:
- Ljubavi, nastavi da spavaš... - nežno, njemu, dok ga je pokrivala.
- Boco, ustaj! - grubo, meni, dok me je otkrivala.
- Ljubavi ostani dok se ne odmoriš, evo ti ključ... - nežno, njemu.
- Boco, diži se, zakasnićemo na put! - grubo, meni.
- Rok Zvezda spava dokle hoće, prema njemu se ophode nežno, ušuškavaju ga, a nas "Filmske Zvezde" ko šiša... - promrmljala sam, obnevidela od umora. Moj smisao za humor joj više nije izgledao devalviran, jer se smejala i smejala... Tiho, da ne probudi Rok Zvezdu.
Elem, sve šta sam proživela zbog te Rok Zvezde odavno sam ti oprostila. Ali to buđenje, Nato - nikad!
p.s.
Moj omiljeni spot, moje omiljene znojave Rok Zvezde, koji ne treba gledati predugo - može stvoriti utisak da su sve Rok Zvezde neodoljive. Nisu. Samo dok su prave.