Blizi se dan kada treba da se rodim. Jos malo i bice tacno vreme da pocnem da zivim pravim zivotom. U prethodnih devet meseci sam bio tek neka mala sitnica koja se koprca oko sebe trazeci razlog i smisao zasto i kuda plovim. Naslucujem svetlo na kraju tunela.
Poput svakog embriona razvijao sam se u fazama, i nisam nazadovao ni u jednom koraku. Bilo je uspona i padova ali svaki sledeci put sam ustao brze i udahnuo jos dublje. Malezija je moja okolina sada, ali osecam da se polako oslobadjam bremena stranca i pocinjem da se spremam za svet koji me ceka nakon presecanja pupcane vrpce. Kao i svaka beba kada dodje na svet ima gde da bude, i nekoga da pazi na nju, tako i ja imam ljude koji me paze i mesto gde cu se skuciti barem dok ne prohodam sigurnim koracima od sedam milja, dovoljno stabilnim da mogu odluciti u kom pravcu da koracam dalje.
Te cudne okolnosti koje me prate od prvog dana mog zacaurenog zivota u Maleziji su i dalje sa mnom. Prate me u stopu i ne mogu a da ne primetim da su tu poput senke koja prati Petra Pana. Uvek su tu, nekada se otudje, ali na kraju dana znam da ce me ujutro sacekati i krenuti sa mnom u novu avanturu. U poslednje vreme sam u drustvu stranaca i indijaca i prija mi malo da promenim moje standardno kinesko okruzenje. Otkrio sam jedan bar koji drzi belac ozenjen lokalnom kineskinjom. Bar je potpuno drugaciji od svih ovdasnjih, prepun stranaca ali najvise i indijaca. Upoznao sam neke ljude na visokim polozajima, bio na otvaranju najsavremenije klinike na najpoznatijem mestu na Penangu, ostvario prve samostalne poslovne kontakte, a sve vreme uzivajuci i ne razmisljajuci dalje od sutrasnjeg dana. Kada je um opusten misli su zahvalne a telo uziva jer je napetost ostala zakljucana.
Ja sam spreman za rodjenje, oci se polako otvaraju, pluca spremaju za najvazniji udah do sada, a prsti na rukama se razvijaju da prigrabe sve mogucnosti koje se motaju oko mene. Sa pozitivnom idejom o novom zivotu sigurno plivam ka svetlu koje je svakog dana sve jace i blize.